Za godinu, dvije živjet ćemo bolje. To nam je u četvrtak poručio premijer Račan kojeg su sindikati nakon jednogodišnje kazne opet pozvali na maksimirsku prvosvibanjsku proslavu.

Golema većina hrvatskih građana bolju budućnost uglavnom prevodi kao članstvo u EU. Što je za prosječnog hrvatskog građanina EU? Desetljećima je to bila isključivo zapadna Europa, sa svojim blistavim dućanima, modom i brzim autima, vilama, dobrim plaćama... Kako smo samo zavidjeli njemačkim čistačicama koje su mogle ljetovati u jadranskim hotelima ili na španjolskoj rivijeri dok smo mi ovisili o eventualnom pozivu rodbine s mora.

Nismo željeli razmišljati o tome da ta njemačka čistačica otkaz može dobiti neusporedivo lakše od naše čistačice. Nismo razmišljali o posebnom osiguranju koje moraju uplaćivati liječnici, za slučaj da moraju platiti kaznu zbog pogrešnog liječenja. Nismo mogli ni zamisliti da stanarina može pojesti trećinu ili više obiteljskog prihoda. Nije nas zanimalo koliko na zapadu stoji zdravstveno osiguranje, pogotovo ono koje (vidjeli smo u filmovima) omogućava liječenje u luksuznim jednokrevetnim sobama.

Možemo mi sada kukati koliko god hoćemo da je EU nepravedan kada od nas traži da, na primjer, manjinsko pitanje riješimo modernije i bolje nego što je riješeno u mnogim »starim« članicama. Možemo se mi buniti koliko god hoćemo zbog toga što nas Britanci prozivaju zbog suradnje s Haaškim sudom, iako uredno ratuju s Amerikancima kojima na pamet ne pada da nekom međunarodnom sudu prepuste procesuiranje eventualnih zločina svojih vojnika. Možemo mi vaditi tone dokaza da je Hrvatska gospodarski, politički i društveno za EU spremna barem kao Slovačka, ako ne i više. Ali sve nam to neće pomoći. Slovaci su unutra, mi nismo. Mi tek moramo uhvatiti vlak u kojem su Bugarska i Rumunjska.

Bit će to vrlo naporno trčanje. Među ostalim i zato što hrvatska politička elita naciji odbija jasno i glasno poručiti u kojem grmu leži hrvatsko-europski zec.

On sigurno ne leži u politici koja će se temeljiti na fobiji od ulaska stranaca u hrvatsko gospodarstvo. Istina je, doduše, da Slovencima relativno nizak stupanj privatiziranosti gospodarstva nije bio prepreka za članstvo. A nama su to već počeli spočitavati, pogotovo nakon »afere Sunčani Hvar«. Ali, istina je i da su Slovenci morali ukinuti sva ograničenja za strance u kupnji nekretnina, od poljoprivrednog zemljišta do stanova i kuća. Zamislite što bismo danas u Hrvatskoj slušali o vladi koja bi donijela takav zakon.

Ankete pokazuju da hrvatska javnost zapravo ne shvaća cijenu članstva u EU. Naime, sedamdesetak posto građana priželjkuje članstvo u EU, ali otprilike isti postotak smatra da je ispunjavanje političkih uvjeta za članstvo na dnu ljestvice prioriteta kojima bi se trebala baviti Vlada. Ništa bolji nije odnos javnosti ni prema promjenama radnog zakonodavstva iako je hrvatski zakon o radu, u usporedbi sa zakonima i starih i novih članica EU-a, još jednom nogom u socijalizmu. Novinari - čuvari slobode i demokracije

Novinari i ove godine dočekuju 3. svibnja, Svjetski dan slobode medija, s crnim brojkama: od početka godine poginula su 23 novinara, od kojih 14 tijekom rata u Iraku. Objavljujući te podatke, Svjetski institut za tisak (IPI) sa sjedištem u Beču, istaknuo je potrebu za većom zaštitom novinara koji se, kako stoji u priopćenju, »sve više suočavaju s prijetnjama fizičke sigurnosti«.

Organizacije koje bdiju nad slobodom medija u svijetu ovih dana upozoravaju na sve teži položaj onih novinara koji žele zadržati neovisnost u svom radu. Tako izvršna direktorica Freedom Housea Jennifer Windsor kaže kako je »2002. zabilježen znatan pad medijskih sloboda« čak i u »nominalno demokratskim zemljama vlade sve više pokušavaju pritiskati novinare i medijske kuće«. Ona naglašava da »neovisni mediji igraju ključnu ulogu u nadzoru vlasti i jedini su koji mogu natjerati vlade na odgovornost prema javnosti«.

Novinarski je ceh osobito pogodila smrt 14 novinara koji su pratili britansko-američki napad na Irak. U tom ratu, u kojemu su od početka stizale proturječne informacije s ratišta i u kojemu su se mnogi novinari, uglavnom američki, otvoreno stavili u službu propagande postrojbi kojima su bili »pridruženi«, osobito je bilo važno izvještavanje neovisnih novinara. A upravo je među njima bilo najviše žrtava. Oni su, dovodeći u opasnost i svoje živote i poštujući pravila novinarskog zanata, pokušali doći do točnih informacija o tome što se zapravo zbiva, te ih posredovali svjetskoj javnosti kao nepristrani svjedoci.

Regis Bourgeat iz organizacije Reporteri bez granica već tada je upozorio da Amerikanci posve drukčije tretiraju novinare koji putuju s američkim postrojbama »čiji rad mogu kontrolirati i usmjeravati kako bi širili svoju propagandu«, a mnogi su svjetski komentatori i analitičari medija rekli da je velik dio novinarskog rada u Iraku doveo u pitanje i samu profesiju.

Na Svjetski dan slobode medija obično se govori o »važnosti medija i svih koji u njima rade u izgradnji i očuvanju demokracije«. Novinari su često u smrtnoj opasnosti, bilo da izvještavaju iz ratnih zona ili su pod udarom političkih elita i organiziranoga kriminala.

Mnogi od njih dnevno se suočavaju s cenzurom, korupcijom, manipulacijom, a mnogi s prijetnjama otkazima, smanjenim plaćama i drugim oblicima zastrašivanja.

Osobito je zanimljiva profesionalna slika u tzv. tranzicijskim zemljama: neki se novinari tuže da su diskriminirani, neki da su žrtve revanšizma zato što su bili istaknuti u »bivšim sustavima«.