Makljaža u uredu zagrebačke gradonačelnice, odakle je poduzetnik Zdravko Mamić izašao krvave glave, ponovo je, po drugi put u kratkom vremenu, otvorila pitanje lažnog predstavljanja Hrvatske narodne stranke. HNS je pokrenuo postupak smjene svoga člana Miljenka Mesića, jer je sudjelovao u krvavom šaketanju. Ali Mesić se, kao pročelnik Zavoda za planiranje, jedini odupro Mamićevim zahtjevima, koji su suprotni propisima i kojima je zagrebačko Poglavarstvo svejedno glatko udovoljilo. Na mjestu na kojem Urbanistički plan dopušta najviše osmerokatnice, Mamiću se, naime, odobrava podizanje dvostruko viših nebodera. Umjesto da se zbog takve odluke traži ostavka cijelog Poglavarstva, HNS se odriče čovjeka koji se takvoj uzurpaciji – istina, na nedoličan način – jedini suprotstavio.

Problem lažnog predstavljanja prethodno se HNS-u otvorio povodom otkrića da je ministar Radimir Čačić, otkako je na funkciji, udeseterostručio poslove s državom. Državnim parama gradeći ceste i stanove, sam sebe bira za izvođača. Iz njegova ministarstva tvrde da je sve to po zakonu. Isto je tako, po zakonu, provedena i Tuđmanova lopovska privatizacija. Istodobno dok ministar sam sebi namješta milijunske poslove a nitko u vlasti ni prstom da bi mrdnuo, »izvor u Vladi koji nije želio biti imenovan«, medijima plasira informacije da je jedan liječnik državne pare namijenjene borbi protiv narkomanije skrenuo za tiskanje vlastitih knjiga. Ili, na tri je godine zatvora osuđen bivši diplomat Marković, jer je svojedobno neke donacije skrenuo na svoj račun. Po istom ključu, Čačić bi za svoja financijska skretanja možda mogao zaraditi i doživotnu.

HNS je stranka programski liberalno-građanske orijentacije, koja politiku opasno često prakticira kao biznis i klijentelizam. Stranka kapitalizma – i to onog ne sasvim uređenog, čiji će kapitalci, i kapitalisti, rado loviti u mutnom – istodobno se u javnosti, sasvim pogrešno, doživljava kao posljednja uzdanica ljevice. Svoj prodor u posljednje vrijeme Narodnjaci baziraju upravo na toj činjenici. Zdravko Tomac ovih će dana priznati nespornu činjenicu da HNS raste od SDP-ovih birača. Profesor Dragutin Lalović konstatira da se razočarani simpatizeri ljevice priklanjaju HNS-u, ne zato jer je HNS lijevo, nego zato jer je »SDP desnije od sebe«, od svoga socijaldemokratskog imena, izgubljen u stalnom vrludanju između strogog i desnog centra.

Drugim riječima, tamo gdje nema istinske socijaldemokracije, i HNS se može smatrati lijevom strankom. Nekim svojim stavovima – o suradnji Hrvatske s Haškim sudom, ili Tuđmanovoj pogubnoj politici prema Bosni i Hercegovini, ili nepristajanjem uz nacionalističke obrasce – ta se stranka zaista doimala kao jedina oaza europski oblikovane Hrvatske. Imponirala je čvrstim stavom, nije se dala uvaljati u kolektivnu kaljužu kvazi-domoljublja. Za razliku od Račana, činilo se da Vesna Pusić nosi hlače. Ali HNS nikako nije, ni deklaratorno, stranka koja će zastupati radno zavisne slojeve. Nije zastupnik radništva, praktično ne zastupa čak ni čvrstim zakonima omeđen kapitalizam. Utoliko je riječ o lažnoj ljevici. Istina, HNS sam sebe tako ne predstavlja; ta fatamorgana živi od onih koji svoju potrebu za lijevom identifikacijom uz SDP više ne uspijevaju vezati.