Socijaldemokrati bi trebali koalirati s HDZ-om i HSP-om – izjavio je potpredsjednik Sabora Zdravko Tomac i tako ponovno u javnost plasirao ideju o velikoj koaliciji. Po njemu, samo bi vlada SDP-a sa strankama centra i desnice, sve do pravaša, koji jedva što su svukli crne košulje, jamčila ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Samo takva kombinacija, veli, može osigurati stabilnu Hrvatsku, bez ideoloških sukoba. Formiranje desnog i lijevog bloka smatra opasnim i prognozira da će oni »vratiti Hrvatsku na ono što se događalo na Bleiburgu ili Petrovoj gori«.

Stvaranje vlade nacionalnog jedinstva ili spasa primjereno je samo zemljama u izvanrednim okolnostima, u uvjetima velikih nacionalnih kušnji. Hrvatska nije u takvoj situaciji. U normalnim okolnostima velike su kaolicije neprirodne i zapravo suprotne ideji demokracije. Guranjem svih stranaka pod istu kapu ukida se smisao njihova postojanja, gubi se temeljni rezon političkog pluralizma, nepotrebnim postaju izbori. Zamisao o svestranačkom povezivanju suprotna je naravi višestranačke demokracije.

Mnoge zemlje funkcioniraju kao de facto dvostranačke demokracije. U Hrvatskoj se podjela stranačke scene na lijevi i desni blok uobičajeno smatra opasnom. Diže se panika oko ideološke polarizacije, govori o raskolu hrvatskog bića, mašta o nacionalnoj pomirbi. S obzirom na povijest ti strahovi nisu sasvim bez osnova. Utemeljena sociološka istraživanja govore o postojanju dvije Hrvatske – one koja se vezuje uz partizansku tradiciju i one druge. Međusobno one nikako da izađu iz stanja latentnog građanskog rata.

Podjela je još vrlo pulsirajuća jer se stalno obnavlja. Obnavlja se logikom neprestanog vraćanja u prošlost, tretiranjem današnjih generacija kao »djece ustaša i partizana«. Mada je ta okolnost za njihove aktualne relacije najčešće sasvim nebitna. Preko onih koji nisu ni bili posvađani i sukobljeni, mire se njihovi očevi, štoviše ideologije. Praksom da se sadašnjost interpretira iz prošlosti zemlja se stalno okreće unatrag. Iako se naslijeđena ideološka raspolučenost može prevladati upravo okretanjem nacije prema budućnosti. Ako je pogled prema naprijed zatvoren, onda je dežuranje u povijesno adaktiranim busijama jedina perspektiva. Podjela se obnavlja čak i raspirivanjem straha od njenih mogućih reperkusija. Inzistirajući na opasnosti od nacionalnog rascjepa pojedinci su se zapravo pretvorili u profesionalne hrvatske pomiritelje. Grade karijeru plašeći naciju njenim nejedinstvom. Zato javnosti i poturaju dramatična upozorenja o nekom novom Bleiburgu, što je u današnjim uvjetima totalna budalaština.

U scenariju umjetnog kovanja jedinstva zaboravlja se da nije problem u razlici i podjeli. Problem je u tome da se Hrvatska, bez demokratske tradicije i skromne političke kulture, s tom podjelom ne zna nositi. Ne zna se prema njoj postaviti, ne zna je razriješiti. Naslijeđene se nacionalne raspukline ne mogu savladati bez demokracije, tolerantnosti, uvažavanja drugoga i drugačijega, koncilijantnosti. Problem je što se u Hrvatskoj različito političko mišljenje doživljava kao neprijateljstvo, kao pitanje života i smrti. Problem je u tome što četvrtina Hrvata, prema jednom istraživanju, nema ništa protiv atentata na neprihvatljive im političke ličnosti. I taj dio Hrvatske ima pravo na svoje političke predstavnike, ali demokratska Hrvatska s takvima ne može u koaliciju.