Postupno se uviđa kako je naš rast temeljen isključivo na potrošnji, uvozu i inozemnom dugu, pa generira nezaposlenost, socijalne razlike i moralnu krizu. Možemo li drukčije?

Deseti mjesec protekle godine (2002.), slobodno je moguće ustvrditi, označio je sam vrh gospodarske konjunkture u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina mjereno. Pet mjeseci nakon toga, postajemo čini se pouzdanim svjedocima usporavanja rasta, što naravno predstavlja vrlo značajno pitanje od nacionalnog interesa. Razumljivo, i ovdje vrijedi opaska o značenju same stvari ako ju netko shvaća i prihvaća. Naime, kada dekonjunktura zaprijeti onda je potpuno logično očekivati analitičke odgovore o uzrocima, posljedicama i mogućim odgovorima na njenu pojavu. To međutim sve zajedno izostaje kod nas ne samo u političkom, već što je puno opasnije, i u stručnom diskursu.

Vidljivo, naši gospodarski analitičari zadovoljavaju se odgovorom o usporavanju rasta, restrukturaciji kao cijeni reforme, ekspanziji koja ionako nije bila opravdana (bila je forsirana) i sličnim neuvjerljivim kvalifikacijama. Neki čak otkrivaju ono na što sam osobno, ali i jedan broj ekonomista već od prije osam godina upozoravao, kako naš obrazac razvoja u primjeni nezaobilazno vodi u strukturnu, dakle razvojnu krizu. Postalo je, čini se, nakon dugog razdoblja jasno kako naš rast nije strukturno usklađen, kako je u odnosu na naše potrebe suboptimalan, i kako je isto tako nestabilan.

Također, postupno se uviđa kako je on temeljen isključivo na potrošnji i kako počiva na uvozu i inozemnom dugu. Sukladno samoj naravni tog rasta i pozadini njegova teorijskog obrasca, on generira nezaposlenost i produbljuje socijalne razlike, što zajedno obara motivacije i rezultira moralnom krizom. Sve te gospodarske i društvene oznake poznate u dužem razdoblju u uvjetima se konjunkture potiskuju budući da su tada financijska i materijalna sredstva relativno zadovoljavajuća, međutim u uvjetima dekonjunkture, one izbijaju eruptivno i vrlo često s nekontroliranim posljedicama.

Prema svemu sudeći osobna je potrošnja generator naših konjunkturnih poticaja ali i oscilacija, a ona čini se slabi unatoč enormnoj kreditnoj potpori i sustavnoj asistenciji. Budući da odgovara na njenu letergiju pred gospodarstvom se kao jedinstvenim nacionalnim sustavom postavljaju neka urgentna pitanja. Prvo se odnosi dakle upravo na osobnu potrošnju i njenu poziciju. Ako naime ona nastavi slabiti hoće li država nastaviti ekspanzivnu investicijsku aktivnost u infrastrukturu?

Budući da niti jedan od ta dva scenarija ne bi oživio gospodarstvo i doveo do obrta u pogledu zapošljavanja postaje potpuno jasna potreba za radikalno novim obrascem gospodarske politike. Međutim, ima li za njega intelektualnih i političke volje, ali i kapaciteta?