Europljani se drže baštinicima "Kantove Europe" vječnog mira, dok "Hobbesova Amerika" inzistira na realnosti "prirodnog stanja" rata sviju protiv svih

Kako slaviti dan Europe koja to nije? Mogu li se građani identificirati s Europom ako ne postoji jedinstvena Europa? Ako se ona ne prestaje balkanizirati na države EU i one izvan EU-a, pa odnedavno čak i unutar EU-a, zbog težnje SAD-a da upravlja tempom i opsegom integriranja i razvoja EU-a u globalnu silu!? Sraz različitih svjetonazora između EU-a i SAD-a utječu i na budućnost samoga svijeta. Europljani se drže baštinicima "Kantove Europe" vječnog mira, dok "Hobbesova Amerika" inzistira na realnosti "prirodnog stanja" rata sviju protiv svih. Amerikanci prigovaraju Europljanima da je nemoguće održavati mir doma a zanemarivati ratove koji se događaju u njegovoj blizini, pa preporučuju da ih slijede u osiguravanju svjetske sigurnosti i promoviranju liberalnog poretka u susjedstvu koje u doba globalizma postaje sve bliže. Europljani odbijaju prihvatiti "prirodno stanje" američkog prava na preventivni rat protiv svih, držeći se Bismarckove jetke logike da on nalikuje "činjenju samoubojstva radi straha od smrti".Razlike između EU-a i SAD-a nisu puki plod dnevnopolitičkog raspoloženja Chiraca ili Schrödera i njihovog kulturološkog ili predizbornog "antiamerikanizma" već izviru iz pogleda na perspektivu društva. Što će reći da iz godine u godinu nastaju razlike u tome koji kontinent ustvari predstavlja pojam i praksu "zapadnog društva". Europljani prigovaraju Amerikancima zbog smrtne kazne, radi dojma da ih žele kulturno anihilizirati svojim filmskim, televizijskim i internetskim formama i sadržajima, koji ne služe homogeniziranju nego razvodnjavanju europske duhovnosti, te jer dobar dio stanovništva nema adekvatnu socijalnu i zdravstvenu zaštitu a što kao uvjet razvitka globalnog kapitalizma žele nametnuti kontinentu koji ima razvijeni osjećaj nacionalnog i socijalnog solidariziranja.

Amerikanci takve prigovore odbacuju kao posljedicu europske gerontokratske psihologije sigurnosti koja ne može no rezultirati drugačije nego visokom nezaposlenošću i niskim izdatkom za obranu, pa već više od stoljeća europske probleme mora rješavati SAD. Oni odbacuju tezu da su kočnica europskog integriranja, koje je u sebi protuslovno jer se u isti mah želi zadržati primat nacionalnih lojalnosti unutar EU-a i graditi EU kao supersilu u odnosu na svijet.

Eurocinici smatraju da je EU zapravo "soft Irak", odnosno u stanju političke okupacije koja traje od oslobođenja Francuza od Nijemaca 1945. Euronaivci očekuju da će nakon povijesne pomirbe između Nijemaca i Francuza, Amerikanci spakirati kovčege i otići miriti narode na drugim kontinentima. Eurodepresivci su skloni vizijama kako se Amerikanci, vodili izolacionističku ili unilaterlističku geopolitiku, nikada neće maknuti iz Europe jer se ne mogu odreći svoje najveće prednosti - NATO-a kao "catch 22" (SAD je strukturirao NATO tako da uvijek bude jači od Europe, a da Europa izađe iz NATO-a, mora nadjačati SAD) ili nadzora nad europskim vojnim razvojem. Ameroskeptici pak tvrde da eurounionisti nisu tako bespomoćni kako se vole prikazivati, jer su unutar WTO vrlo moćno odbacili jednostrane američke trgovačke sankcije protiv Kube i Irana, prijeteći eurom dolaru kao dosad jedinoj svjetskoj rezervnoj valuti. Amerorealisti vjeruju da će Europa i nadalje ostati prazna puška i biti tek strateški izazivač a ne i strateški protuigrač Amerike. Ameroidealisti se nadaju da će se s vremenom smanjivati pritisci pentagonskih jastrebova i da će i EU i SAD shvatiti kao im odnos prema sebi i svijetu mora ostati komplementaran.

Ruku na srce ili u vatru, jesu li Amerikanci krivi što Europljani i nakon pola stoljeća produbljivanja integrativnih procesa strateški privrženiji nacionalnom nego kontinentalnom identitetu? EU neće nikada postati ravnopravan SAD-u ako bude konfederalan. Samo Sjedinjene Europske Države kao izraz državotvoračkog konsenzusa njenih članica, mogu Europu činiti uvjerljivijim međunarodnim autoritetom. Može li se do toga doći interesnim "patchworkom" od europskog ustava? Jadna je Europa koju se mora tek "ustavno voljeti". I u svoj toj orkestriranoj sveeuropskoj ili samoeuropskoj bespomoćnosti, Francusku koja možda jedina ima snage i sna da Europu učini sposobnom za jedinstvo, se optužuje da želi biti prva violina. Ali kako će taj stalno mijenjajući euroorkestar svirati bez prve violine, ma tko je svirao, a s nezamjenjivim američkim dirigentom?