Hrvatska je vlada odlučila da će na Bleiburškom polju kupiti zemljište te urediti spomen-područje i podići spomenik. Potpredsjednik Vlade Granić proglasio je »to našom obavezom prema bleiburškim žrtvama«. Ideju da Hrvatska otkupi zemlju i postavi spomenik na Bleiburgu prvi je spomenuo premijer Račan, lani, prilikom polaganja vijenca na bleiburškom križu. Njegovim inzistiranjem ta zamisao sada kreće u realizaciju.

Nema sumnje da se na Bleiburgu dogodio masovan i strašan zločin za koji, na žalost, nitko nije odgovarao. Na mjestu takva stradanja podrazumijeva se postavljanje obilježja. To nitko ne spori. Ali veliko je pitanje treba li hrvatska Vlada u tom pogledu preuzeti ulogu inicijatora i organizatora. Ne šalju li se na taj način neke sasvim dvojbene poruke? Pobijeni na Bleiburgu ne mogu se smatrati »hrvatskom vojskom«, kako ih se običava zvati. Riječ je o dijelovima vojske NDH. Među njima i o nekim od najkrvavijih ustaških legija. Pokroviteljstvo hrvatske Vlade nad bleiburškim spomenikom faktički sugerira pristajanje uz, također često spominjanu, tezu da je iz Bleiburga izrasla današnja Hrvatska.

Jasenovac i Bleiburg nisu isto, a postoji tendencija njihova jednačenja i umjetnog pravljenja ravnoteže. Franjo Tuđman svojedobno je pokušao realizirati ideju o miksanju kostiju – u Jasenovcu htio je podići spomenik »svim hrvatskim žrtvama«, uz žrtve ustaškog zločina namjeravao je pokopati zemne ostatke bleiburških žrtava. Samo ga je intervencija međunarodne zajednice spriječila u tom morbidnom zahvatu. Aktualna bi vlast miksala spomenike i simbole. Pokloni se Jasenovcu i trči da se odmah na isti način očituje i u Bleiburgu. Istina, na oba se stratišta dogodio zločin, ali žrtve nisu usporedive. Kontroverznim odlukama koalicija pokazuje da je truli kompromis i politikantsko vrludanje i dalje njena jedina politika.

Odluka o bleiburškom spomeniku vjerojatno je namjerno tempirana uoči komemoracije, koja se na Bleiburškom polju po običaju organizira iduće nedjelje. Za Ivicu Račana – koji kaže da nema vremena misliti na izbore – ona ujedno označava ulazak u izbornu kampanju, i to s bubnjevima. Međutim, premijer nije vodio računa o tome da će njegova inicijativa pasti u krivo vrijeme s obzirom na neke druge činjenice. Vlada je odluku o spomeniku donijela u trenutku kad njena delegacija ministara u NATO-centrali domaćine pokušava uvjeriti da je Hrvatska zrela za punopravno članstvo. Ni jedna od regularnih članica NATO-a ne bi dovodila u pitanje svoju privrženost antifašističkoj tradiciji. Ta se činjenica naglašava i istodobnim slavljenjem Dana Europe i Dana pobjede nad fašizmom. Hrvatska je vlada svoju problematičnu odluku – kao prst u oko – donijela baš uoči tog praznika.