Vjesnik: 10. 05. 2003.

Pritisak kontinuiteta

BRUNO LOPANDIĆ

Nasmiješenih lica, s mnogo optimizma u izjavama, izišli su pred novinare u Bruxellesu ministar vanjskih poslova Tonino Picula i ministrica obrane Željka Antunović. Hrvatska je u četvrtak u sjedištu NATO-a u Bruxellesu zaokružila prvi ciklus MAP-a, NATO-ova programa koji joj je otvorio put prema punopravnom članstvu. Bilo je razloga za zadovoljstvo.

Hrvatska je, naime, dobila pohvale zbog dosad učinjenog, a zamjerke koje su joj upućene bile su očekivane. Zamjerke za koje je i Hrvatska strana suglasna, kako je to naglasila ministrica Antunović, treba ispraviti. Hrvatska ima još uvijek mnogo posla u reformskom zahvatu potrebnom da se ispune NATO-ovi standardi, no toga je svjestan i NATO.

Sjevernoatlantsko vijeće zadovoljno je, zapravo, kontinuitetom. Od samoga početka integracija europskih tranzicijskih zemalja NATO je bio svjestan svih nedostataka zemalja netom izašlih iz rigidnih jednopartijskih sustava. Stoga je cijenio kontinuitet reformi koji je bio važniji od njihove brzine. Hrvatska je dugo bila izostavljena iz te integracije upravo zbog nedostatka kontinuiteta. Krenula bi, pa onda zastala ili bi njezini političari na vlasti učinili nešto što je bilo dovoljno za zastoj.

Hrvatska će najesen započeti novi, drugi ciklus MAP-a, koji će biti mnogo zahtjevniji i precizniji. Zato su NATO-ovi čelnici hrvatske ministre u Bruxellesu pitali je li moguće održati kontinuitet reformi i nakon izbora u Hrvatskoj.

Takav integracijski kontinuitet bit će jednako važan i za Europsku uniju, pa je popis zadaća koje Hrvatska u iznimno kratkom roku mora učiniti, uistinu zahtjevan.

Na kraju bruxelleskog sastanka, kao zamjerke na kojima još treba poraditi, iskristalizirali su se kriteriji koji su sastavni dio uvjetovanosti EU-a: suradnja s Haaškim sudom, povratak izbjeglica i reforma pravosuđa. To su pitanja o kojima se uistinu ne pregovara.

Ipak, najsnažnija kritika koja je NATO-u izuzetno važna tiče se hrvatske organiziranosti. Da bi posao bio uspješan, u njega moraju biti uključeni svi resori koji moraju međusobno surađivati. Bez toga, uspjeh neće doći. Isto vrijedi i za EU. Stoga Hrvatska ne treba shvaćati političke uvjete kao pritisak, nego kao ispunjavanje nacionalnog interesa. Pritisak bi trebala osjećati jedino zbog potrebnoga kontinuiteta u reformama.