Ako nije točno da policija i tajne službe prisluškuju Prtenjaču, Kalmetu i obližnje stožeraško društvo, onda je to stvar kredibiliteta novina koje su vijest objavile, kao i moralnoga integriteta onih koji tvrde da ih se ipak sluša. Ako pak jest točno – što je vjerojatnije – prisluškivanje odmah treba prestati, jer je izgubilo smisao. Ali je pritom nužno utvrditi prisluškuje li se u skladu sa zakonom ili tek zato što je netko profesionalno frustriran neuspjehom potrage za odbjeglim haškim optuženikom, ratnim zapovjednikom Antom Gotovinom.

Ako je prisluškivanje utemeljeno na zakonu, tada mora odgovarati špicl odgovoran za curenje informacije u novine. Jer time što je 'druknuo' vijest, obezvrijedio je nastojanje da se pronađe bjegunac – a je li to učinio slučajno, čitatelj će zaključiti sam. Pritom je, dakako, osobito važno da kome slučajno ne padne na pamet progoniti novinara koji je objavio vijest, kao što to upravo čini državno odvjetništvo novinaru Ferala jer je nedavno objavio kompromitirajuće vijesti o eksploziji u Dubokom Jarku iz 1994. (Ovdje, tek uzgred, državnim tužiteljima treba nabaciti: kako to da zbog objavljivanja državne tajne progonite Feral, a Hrvatski narodni list ne dirate?)

Ako prisluškivanje, s druge strane, nije bilo utemeljeno na zakonu, tada odmah mora letjeti šef službe koja je prisluškivala, i to dakako uz zakonom propisane kaznene sankcije.

A što se zapravo dogodilo, i tko koga prisluškuje, i da li uopće, nije posve jasno ni dvadeset dana nakon što je zadarski tjednik 18. travnja prvi put objavio da lokalna policija u Zadru i okolici prisluškuje one za koje se pretpostavlja da pomažu Gotovini u bijegu. Temu je razglasio Anto Đapić, pitajući u Saboru potpredsjednika Vlade Gorana Granića je li vijest točna. Granić je vatru dodatno potpalio implicirajući točnost informacije odgovorom da je »sve po zakonu«. Isto je koji dan kasnije kazao i predsjednik Mesić, rekavši kako »nijedna služba nije prešla dozvoljene granice«. Ipak – vjerojatno svjestan da su nam prislušne službe poput švicarskoga sira – Mesić nije isključio mogućnost manipulacije zakonom, rekavši kako će o cijelom slučaju raspravljati novoformirano Vijeće za nacionalnu sigurnost na konstituirajućoj sjednici u četvrtak. Je li raspravljalo, i što je zaključilo, ostalo je tajnom iza blindiranih vrata zagrebačke vile Weiss.

Istodobno, dodatnu naznaku da netko možda ipak »špija« zadarske obožavatelje odmetnika od zakona, dao je na konferenciji za novinare ministar Šime Lučin, koji jest demantirao da prisluškuje policija, ali nije da to možda čini Protuobavještajna agencija (POA)! Lučin je, naime, podsjetio da POA od donošenja novoga Zakona o sigurnosnim službama više nije pod nadležnošću MUP-a, nego Vlade, pa ministar policije ni ne mora znati što ta služba sada radi. POA, dakako, kao i njezin nadređeni, Vlada, mudro šute. Osim što potpredsjednik Vlade Goran Granić kaže da je »sve po zakonu«. I što drugo zaključiti nego da je POA (opet!) mjesto novoga skandala?

Čini se stoga kako u cijeloj zbrci jedno postaje jasnim: da POA – donedavni SZUP – ni dandanas nije mnogo više od baruštine za kompromitirane, politizirane i nesposobne špiclove. Samo koji dan nakon što su premijer i predsjednik Republike potvrdili Franju Tureka, staru hadezeovsku uzdanicu, za šefa POA-e, ta služba, zajedno s ostatkom obavještajne zajednice, i njima i cjelokupnoj javnosti odvaljuje šamarčinu novom aferom, po obrascu identičnom cijeloj gomili špijunskih skandala iz devedesetih: punom sumnjičenja, poluinformacija, s natruhama teorije zavjere i materijalom idealnim za one što vole bajati o uvijek skupoj robi »veleizdaje domovine«. Ne poduzme li se ništa ni ovaj put, postat će sasvim jasno da su tajne službe još uvijek debelo u vremenima kad su optužene za ratni zločin skrivale kao da su nam najrođeniji.

A to što prisluškivani sada tvrde da im se eto »crveni osvećuju«, odbijajući priznati da skrivati Gotovinu, nije domoljublje, nego najobičniji kriminal, to je tema za jedan drugi tekst. Taj bi, primjerice, mogao podsjetiti na propali filoustaški projekt rušenja proeuropske vlasti i instaliranja nacionalističke diktature, u kojoj bi prisluškivanje bilo svakodnevna domaćinska rutina. A baš tome projektu momci iz okolice Zadra, sjećamo se, posvetili su svo bogatstvo svojih tankoćutnih duša.