HSLS, HSP i DC sada su barem načisto s time što i kako dalje. Iako su sve tri stranke priželjkivale stvaranje jakog prijeizbornog bloka desnog centra, na kraju je sve po Sanaderovom. Međutim, samo na prvi pogled. Kad je, naime, prvi čovjek HDZ-a kazao kako je ostavljeno na volju svim strankama da same biraju načine na koje će izaći na izbore, te im je prepušten i izbor vlastite izborne strategije, HSLS, HSP i DC dobili su zeleno svjetlo da na terenu zapravo koaliraju s kim god žele. A onda, osvoje li samostalno dovoljan broj glasova za ulazak u parlament, veliki će im HDZ dopustiti približavanje. I to je, jasno, hipotetski jer veliki HDZ najprije mora osvojiti dovoljan broj glasova da bi uopće mogao nadvladati Račanovu lijevu koaliciju i onda formirati vlast.

Upravo se zato Sanader možda i preračunao iako je njegovo pravo da vodi stranku kako želi. On je legitimno izabrani predsjednik, u rukama ima sve ovlasti i uzak krug ljudi kojima vjeruje i s kojima surađuje, a kuloari govore da se za vođenje stranačke politike ionako već mjesecima savjetuje s europskim strankama sličnog profila.

Preračunao se zato što je nevjerojatno siguran da će HDZ samostalno osvojiti najveći broj glasova, dovoljan za smjenu vlasti i trijumfalan ulazak u Banske dvore. Prevelika samouvjerenost zna čovjeku zaslijepiti oči i suziti vidno polje. Doduše, dogodi li se da HDZ ipak pobijedi, a HSS u konačnici odbije Sanaderove ponude za zajedničku koaliciju, logično je da će HDZ-u dobre biti i tri stranke s kojima sada pregovara. Međutim, ovaj put je preduvjet da sve tri samostalno prijeđu čarobnih pet posto.

Iz HSS-a, ali i SDP-a, dolaze informacije da Tomčić uopće ne računa na savezništvo s HDZ-om. Suvišno je, međutim, podsjećati da je u politici sve moguće. Koalicije svih sa svima, a sve pod alibijem dobrobiti za narod. Lijeva s desnom, desna s lijevom ili centrom.

No, zašto su pravaši najviše profitirali? Ponajprije zato što su u razgovore četvorke ušli otvorenih karata, jasno govoreći da žele prijeizbornu koaliciju. Ni oprezni Budiša, a ni nepredvidljivi Granić nisu bili tako jasni. Drugo, pravaši su jedini od te tri stranke imali alternativu - pravu desnu alternativu - Pašalićev HB u kombinaciji s Tuđmanovim HIP-om. Naime, ako netko i dalje smatra da je HSP desna stranka, to je već greška u startu. HSP je bio desna stranka, ali osim jakog nacionalnog elementa koji ima i danas, malo je što ostalo od onog nekadašnjeg HSP-a. Danas je čvrsto na centru, a ono desno, prazno mjesto zauzeo je upravo Pašalićev HB. Đapiću u prilog idu i odlični rezultati koje stranka postiže na terenu, na izborima za lokalnu upravu i samoupravu, čime se HSLS i DC ipak ne mogu pohvaliti.

Stoga je potpuno jasno da je HSP-u s takvom alternativom, ali i činjenicom da ima tradicionalno biračko tijelo s kojim sigurno osvaja pet do šest (negdje i više) posto, bilo najlakše razgovarati sa Sanaderom.

Budiša je odavno završio s Račanom, ali bi se ipak volio vratiti u vlast. Samo, u kojoj kombinaciji? Ne bi baš rado Pašaliću, radije bi Sanaderu, ali bude li zajedničkog interesa, i Pašalić i Budiša će se već nekako dogovoriti.

Iako su nakon trećeg sastanka, koji je Sanader proglasio najboljim do sada, stvari znatno jasnije, ostala su trojica čelnika i dalje oprezni. Budiša i Đapić više, a Granić nešto manje. Kao iskusni politički lisci, dobro znaju da bi HDZ dao sve za HSS-ovu ruku te da bi ih u tom slučaju Sanader poslao ekspresnom brzinom iz vlaka desnog centra. Taj pak vlak već ionako vozi krivudavo, pa je samo pitanje dana kada će iskočiti iz tračnica. Stoga je Sanaderova objava da su četiri stranke dogovorile čvršću parlamentarnu suradnju - koja će se temeljiti na tome da podupiru jedni drugima zakonske prijedloge - samo bacanje prašine u oči. Znaju to dobro sva četvorica. Stoga je najbolji opis ove političke kombinacije dao novinar koji ih je nazvao »partnerima s figom u džepu«.