Hrvatski predsjednik otputovao je u službeni posjet Sloveniji kako bi se na razini predsjednika možda otklonile neke prepreke u rješavanju preostalih pitanja. No, za takav pothvat nije dovoljna »operacija šarm«. Ne stoga što šarm ne može biti legitimna pomoć političarima i diplomatima, dapače on je poželjan, nego stoga što su hrvatsko-slovenski odnosi nepotrebno iskomplicirani zbog banalnih pitanja. Ta pitanja dvije zemlje ne mogu riješiti otkako su postale neovisne države. Hrvatska i Slovenija cijelo se vrijeme spore i svađaju uglavnom zbog pitanja granice na moru, odnosno o lokalitetu jednog sićušnog zaljeva. Međutim, zbog Piranskog zaljeva su najviše krivi političari jedne i druge strane. Kada stanu pred kamere, svi govore o europskom načinu rješavanja problema, no kada osjete bilo domaćih birača, spremno se upute u »sporni kraj« i na terenu lobiraju za nešto sasvim drugo.

Što se tiče duga Ljubljanske banke, spor se vodi zbog, što slovenska strana uporno izbjegava priznati, privatne imovine građana koja im je jednostavno oduzeta i uskraćena. Slovenija i Hrvatska žive u smiješnom odnosu u kojem se stalno tvrdi da je taj odnos odličan, jer se obje zemlje međusobno podržavaju, ali u isto vrijeme nisu u stanju riješiti preostala otvorena pitanja. Predsjednik Mesić je upravo onaj dio hrvatske vanjske politike koji je u često smušenoj hrvatskoj diplomaciji briljirao upravo u odnosu sa susjednim zemljama. Kako sada stvari stoje, Mesić će morati upregnuti do kraja svoje umijeće, jer na kraju ispada da je, uz sve probleme, jednostavnije bilo dogovoriti granicu s BiH, kojom vlada međunarodni predstavnik, nego sa Slovenijom koja u džepu ima NATO-ovu pozivnicu i sporazum o pristupanju Europskoj uniji.