Je li uopće važno tko je izveo bombaški napad u Saudijskoj Arabiji ako je uloga krivca namijenjena Al-Qa’idi? U svijetu se bezrezervno prihvaćaju takve optužbe koje po svojoj mehanici mogu spadati u rang tvrdnji da je Irak posjedovao nuklearno i kemijsko oružje, što je bio deklarativni povod ratu, o čemu se više ne govori jer je to već prošlost. Al-Qa’ida je po istom zavjereničkom scenariju imala prste i u samoubilačkom napadu u Čečeniji.

Bushu je ova tragedija poslužila da podsjeti kako se ne bliži kraj rata protiv terorizma pa će unapređenje ratnog stroja i nadalje biti fokus njegove regime cleansing politike. Znači, Amerika će trpjeti terorističke provokacije dok ne odluči promijeniti izazivački režim. Neki su grafiti to američko stajalište već označili kao "alliance friendly fascism", budući da se mnogo blaže intervenira u nedemokratskim režimima, poput Saudijske Arabije, koji štite američke ekonomske interese. To je i razlog zbog čega umjesto da u Saudijsku Arabiju ulazi demokracija, iz nje odlazi američka vojska. Jer zbog čega u slučaju Iraka SAD pribjegava unilateralizmu, a u povodu Saudijske Arabije ne? Osnovni zahtjevi Osame bin Ladena za prekid diverzija protiv Amerike bili su povlačenje američke vojske nakon Prvog zaljevskog rata iz Saudijske Arabije i rješenje palestinskog pitanja. Je li onda povlačenje američke vojske iz Saudijske Arabije pobjeda ili poraz u ratu protiv alkaidskog terorizma?

Kad je SAD-u stalo da nešto učini po svaku cijenu, odlučuje se za bezuvjetni unilateralizam. Pokušava li ostvariti nešto što ne želi unilateralistički lomiti preko koljena niti se podvrgavati multilateralističkom pravorijeku, kao što je to neizručivanje američkih državljana stalnom Međunarodnom sudu u Haagu, onda se laća bilateralističke mrkve kojom, primjerice, od Hrvatske pokušava otkupiti njezinu pripadnost međunarodnim načelima za 19 milijuna dolara. A ako već ne može mimo uspostavljenih međunarodnih odnosa ili mu unilateralistički kapaciteti nisu u stanju podmiriti troškove, onda radi na tome da obesnažuje legitimnost međunarodnih organizacija, pokušavajući UN politički svesti na UNHCR. U tom smislu Amerika teži multilateralizmu a la carte ili vođenom multilateralizmu pa se, primjerice, EU propagira kao gospodarska inačica NATO-a.

Amerikanci mnogim aspirantima za ulazak u NATO sugeriraju kako je to prvi korak za stupanje u EU, koji je samo predvorje američkog transatlantskog neoliberalnog integriranja. Jedini multilateralizam na koji SAD pristaje jest NATO jer je to asimetrična organizacija i pod njegovom zapovjednom kontrolom. On služi i kao politički inkubator željenog internacionalizma, što se pokazalo prije rata u Iraku, kada se od Turske zahtijevalo da se brani od imaginarnog Saddamova kontraudara, čime se NATO operativno uvlačio u rat iako za takvu odluku nije postignut konsenzus, odnosno nakon rata ulaskom Poljske u mirovnu misiju u Iraku, čime se NATO opet na posredan način angažira. I dakako Poljsku konfrontira s Francuskom i Njemačkom, dajući im do znanja da će bez podržavanja Amerike, ove zemlje imati sve turbulentniju atmosferu i u EU-u. Sve to pokazuje da ništa nije vječno i da je sve u neprestanoj mijeni: od vlastitih motiva do zajedničkih strahova.

Najprije su se zapadne zemlje panično bojale Rusije (SSSR-a) i bježale u NATO, onda je pao Berlinski zid i bivše države istočnog bloka su iz tih istih razloga željele u NATO, da bi nakon američke invazije na Irak možda htjelo u NATO radi straha od SAD-a. Za Rusiju je NATO, bez obzira što je i sama njegov posebno utanačeni dio, ista ona prijetnja opkoljavanja kakvu je zapadni svijet činio nakon Prvog svjetskog rata. Ona drži da opasnost dolazi od razmještanja savezničkih vojnika u NATO članice koje graniče s njom te od stalnog zahtjeva SAD-a za razvojem suvremenih naoružanja i novih ratova. Premda se čini da je globalizacija stubokom promijenila svijet, slika svijeta se u proteklih petnaestak godina tek zanjihala poput klatna. Nove utopije moći izgurale su stare, ali žrtve ne osjećaju razliku.