Glasine da se Haški sud povlači iz Hrvatske i dijeljenje pravde za zločine počinjene u proteklom ratu ostavlja hrvatskim sudovima, mogu ali i ne moraju biti točne. U javnost ih puštaju vladini dužnosnici koji bi u planove Tribunala morali biti dobro upućeni, ali iskustvo uči da njihove izjave treba primiti sa zrnom soli. Znali su se, naime, u pokušajima manipuliranja, služiti proizvoljnostima pa i neistinama.

Vijest bi mogla biti točna jer Haški sud mora racionalizirati svoje djelovanje. Vremena je malo, kandidata za suđenje mnogo. Hrvatski mogući haški kapitalci više nisu među živima. Smrću Tuđmana, Šuška, pa i Bobetka, Carli del Ponte u Hrvatskoj ostaju samo sitnije ribe, što u usporedbi s procesom jednom Miloševiću svakako nije neki izazov. Hrvatska je i dosad vazda drukala da se procesuiranje zločina prepusti domaćim sudovima. Ali ako se to zaista dogodi, najveće zasluge imat će riječka pravosudna heroina Ika Šarić. Ne Goran Granić ni Ivica Račan. Nakon presude gospićkoj skupini, može se vjerovati da u hrvatskom sudstvu postoje ljudi koji su taj posao sposobni i voljni obaviti.

Ako Haag zaista odlazi, postavlja se pitanje je li to dobro ili loše za Hrvatsku.

Za potencijalne optuženike svakako je dobro, jer su zakonske norme, a i propisane sankcije u Hrvatskoj blaže od onih haških. Dobro im je i zato jer će eventualnu zatvorsku kaznu odležati u hrvatskim zatvorima. Za hrvatsko je pravosuđe dobro jer će – hoće, neće – biti primorano na uozbiljenje. Za Hrvatsku je dobro jer će joj biti priznat status sazrele demokratske, pravne države, a sama će morati paziti da tu reputaciju ne pokvari. Koje li tek sreće za politiku, koja će se moći hvaliti da više ni jednog Hrvata neće izručiti Haagu! Za Hrvatsku je dobro i zato jer će je s nekim činjenicama i zločinima iz ratne prošlosti suočavati domaći sudovi. Tako automatski otpadaju optužbe o haškom pakiranju i planetarnoj antihrvatskoj zavjeri. Suđenjem u Haagu obračun sa zločinom pokazuje se kao nametnut. Pred hrvatskim sudovima – hrvatski je izbor i odluka.

S druge strane, povlačenje Haškog suda iz Hrvatske nosi određene rizike. Ika Šarić je jedna. Svi drugi procesi za ratne zločine pred hrvatskim sudovima okončani su vrlo dubioznim odlukama. Također, veliko je pitanje bi li se sudilo i gospićkoj skupini da generalu Norcu Haški sud nije puhao za vrat. Da nije bilo Haaga, ne bi bilo ni procesa pred domaćim sudovima. Dok Carla del Ponte nije počela udarati ritam, u Hrvatskoj se za ratni zločin sudilo samo Srbima. Tako da neki od njih sada traže obnovu postupka u Haagu. Politika se za procesuiranje pred hrvatskim sudovima odlučila vođena idejom da optužene spasi od haškog zagrljaja, a ne potrebom da se ratni zločin zaista osudi, bez obzira tko ga je počinio. U tom se pogledu nije promijenila. Kad baš mora, onda fingira da je drugačija. Ako Haag zaista Hrvatskoj prepusti daljnja sudovanja, politika će nad tom činjenicom sigurno trijumfirati. Hoće li trijumfirati i pravda – veliko je pitanje.