U demokratskoj državi biračko pravo ne može ovisiti o nacionalnosti birača. Vijeća nacionalnih manjina su odlična stvar, ali ne i postojanje manjinskih zastupnika u Saboru

Dok mi se ideja o stvaranju vijeća nacionalnih manjina čini potpuno opravdanom i korisnom, vrlo sam skeptičan prema postojanju posebnih, "manjinskih" zastupnika u Saboru. Ideja da se biračko tijelo dijeli po nacionalnosti birača čini mi se nemodernom, nepotrebnom i dugoročno štetnom prije svega za interese manjina. U demokratskoj državi, svi su birači jednaki i svi moraju imati jednaka prava kad se pojave na biralištu. To da neki od njih mogu (i moraju) birati hoće li glasati za "manjinsku" ili "običnu" listu daje im formalno više prava, a u stvarnosti ih nepotrebno razdvaja od ostalih građana. Ideja da se građanin MORA izjasniti o svojoj nacionalnoj pripadnosti da bi se znalo ima li ili nema neko pravo (ili to za njega, bez pitanja, učini sama država) praktički tjera ljude da se izjašnjavaju čak i kad to ne žele. Država, pritom, prihvaća samo one odgovore koje je ona "verificirala" kao prihvatljive. Povrh toga, ona inzistira na jednodimenzionalnom odgovoru na pitanje o nacionalnosti - primjerice: "ili Srbin ili Hrvat", nikako "i Srbin i Hrvat". Svojim postupkom, dakle, država u pravnoj i političkoj sferi dijeli manjine od većine i time odmaže integraciji i stabilizaciji društva.

Međutim, najveći je razlog moje skeptičnosti u tome što ne vjerujem da u demokratskoj zemlji biračko pravo treba biti vezano za neku kulturalnu kategoriju, a "nacionalnost" jest upravo to. Kod nas se pod "nacionalnošću" ne podrazumijeva isto što i "državljanstvo" (kao što je, primjerice, u Britaniji), nego "osjećaj pripadnosti" koji se temelji na kulturalnim karakteristikama: jeziku, religiji, obiteljskom podrijetlu, zajedničkim mitovima itd. U demokratskoj državi kulturalne posebnosti moraju biti poštovane i zaštićene, ali ne mogu biti temelj različitoga političkog statusa. U njoj svi moraju biti isti pred zakonima, i kad ih zakon kažnjava i kad im jamči prava. Birači su birači, bez obzira bili bijeli ili crni, plavi ili žuti, ljevoruki ili desnoruki. Zašto bi pripadnici većinskih i manjinskih naroda bili različiti u odnosu na zakon, kad nijedna druga kulturalna grupa nema takav politički status?

Nema razloga da se zastupnici u Saboru dijele na one koji zastupaju jednu kulturalnu grupu, i one koji zastupaju birače kao takve. Otvaranjem mogućnosti da neki zastupnici zastupaju kulturalnu grupu ("nacionalnu manjinu"), i druge se automatski gura da zastupaju drugu kulturalnu grupu ("hrvatski narod"). A time se otvara ne samo mogućnost trajne podjele u Saboru, nego i šire od toga, u samom narodu. Jednom kad se "nacionalnost" iz sfere kulture izdigne u političku sferu, pa postane temelj za različit pravni status (biračko pravo ali i ostala prava), država je na putu u diskriminaciju i međuetnički raskol. U njoj se teško može održati načelo državljanske ravnopravnosti.

Uostalom, u kojoj drugoj modernoj i demokratskoj europskoj državi nacionalne manjine imaju takav poseban status? U kulturalnom smislu, sve su europske države danas multinacionalne i multikulturalne - ali su u biračkom pravu svi isti, bez razlike.

Gledano sa strane samih manjinskih zajednica, uzdizanje kulturalnih obilježja na političku razinu dugoročno najviše šteti upravo njima. Najveći stupanj zaštite one bi imale kad bi se hrvatski Sabor pretvorio u predstavnički dom građana, bez obzira bili oni (kulturalno) Hrvati ili ne. Argument da su prava manjina bolje zaštićena time što u Saboru sjede posebni predstavnici nekih od tih manjina jednostavno ne stoji. Jesu li Srbi bili doista najzaštićeniji onda kad je u Saboru bilo najviše njihovih zastupnika - tj. u mandatu od 1992. do 1995? Jesu li Slovenci, primjerice, manje zaštićeni od drugih zato što nikad nisu imali nijednog?