Znači, Ante Gotovina, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, čija optuženja sežu u »povijest« prije 1. srpnja prošle godine, ne bi mogli biti optuženicima koji bi istekom mandata ad hoc suda u Haagu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji bili »preseljeni« u ovlasti stalnog Međunarodnog kaznenog suda.

Budu li se uspješno skrivali još jednu godinu (kad završavaju sve istrage Haaškog suda), odnosno još pet godina (kad istječe mandat Haaškog suda), 2008. godine bi se sva trojica našla pod jurisdikcijom nacionalnih sudova. Jer, optuženja za ratne zločine ne zastarijevaju, a kad 2008. godine istekne mandat Haaškog suda, za njih će sudbeno odgovarati sudovi zemalja čiji su državljani. S tim da međunarodna zajednica cijelo to vrijeme ima mogućnost pritiskati državna administrativna tijela i njihova tijela progona da ulove odbjegle optuženike. Baš onako kako to ovih dana govori i tužiteljica Carla del Ponte, tvrdeći da je hrvatska vlada kriva što je objavom nagrade »omogućila« Gotovini da pobjegne s mjesta skrivanja čije je zemljopisne odrednice njen ured dostavio hrvatskim vlastima.

Zašto se Carla del Ponte služi sredstvima pritiska (»trojica odbjeglih prijeći će u nadležnost stalnog Međunarodnog kaznenog suda), iako zna da je to pravno nemoguća situacija? Jednostavno, tužiteljica poseže za sredstvima pritiska i na odbjegle optuženike, a ne samo za njih odgovorne administracije – računajući na »hrvatski patriotizam« umirovljenog generala Ante Gotovine, izjednačava Hrvatsku sa Srbijom i Bosnom. Ujedno, po svaku političku i pravnu cijenu želi doći do trojice optuženika, jer njihovim uhićenjem čuva integritet Suda i smisao njegova postojanja. Da bi to ostvarila, ona se ne ustručava dijelu diplomatskog zbora hvaliti Hrvatsku, a Hrvatskoj spočitavati nespretnosti počinjene u lovu na Gotovinu.

»Mi smo Hrvatskoj dostavili informaciju o mjestu boravka bjegunca, ali je Hrvatska raspisivanjem nagrade dala do znanja Gotovini da su stvari ozbiljne i malo je vjerojatno da je on još na tom mjestu«, rekla je europskim diplomatima, dovoljno daleko da joj se na hrvatskom ne može odgovoriti.

Pravni i državni izvori u Zagrebu pak smatraju, i uvjeravaju Vjesnik, da se takvim izjavama mora nužno »oduzeti« tužiteljska dimenzija u konkretnim postupcima. S druge strane, Carla del Ponte mora onima iznad sebe objasniti zašto njen ured ne može apsolvirati predmete Gotovine, Karadžića i Mladića.

U vrijeme »slučaja Bobetko« Hrvatska je iskušala tu tužiteljsku poziciju. Danas je ona pojačana činjenicom da su Karadžić i Mladić procesno izjednačeni s Gotovinom. Što se hrvatske strane (Gotovina) tiče, njoj pripada razmjeran dio odgovornosti za tridesetak spremnih optužnica koje Carla del Ponte ne želi »staviti u promet« dok navedena trojica ne dospiju u haaški zatvor. Znači, »slučaj Gotovina« za Hrvatsku poprima i općehaašku dimenziju jer, prema Vjesnikovim izvorima, na popisu tridesetorice budućih optuženika ni blizu nije trećina državljana Hrvatske.