Ugovor o neizručivanju američkih državljana Stalnome međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine, koji Hrvatska s SAD-om treba potpisati do 1. srpnja ove godine, prvorazredni je američki "bushizam". Riječ je o klasičnom ultimatumu kojim se jednoj tranzicijskoj, po svemu Americi inferiornoj državi, prijeti obustavljanjem obećane vojne pomoći od 19 milijuna dolara, ako ponizno ne sagne glavu pred moćnom velesilom i ne ratificira njezino pravo da bude izvan i iznad međunarodnog poretka. Kad bi se radilo samo o "tričavih" 19 milijuna dolara, koje k tomu Hrvatska u idućih par godina treba dobiti od velikoga svjetskoga gazde u (rashodovanoj) opremi, a ne u novcu, na besprizornu američku aroganciju lako bi se moglo odgovoriti posve argumentiranom, eksplicitnom odbijenicom. Ali ovaj najnoviji, licemjerni američki manifest ima puno teži i dalekosežniji učinak.

Osim što je pod stalnim pritiskom zbog suradnje s Haaškim tribunalom, na koju se obvezala Ustavnim zakonom, a na što ju SAD u svakoj prilici nervozno podsjeća kao lošeg đaka zbog nenapisane zadaće, stavljajući neprestano u prvi plan upravo njezine haaške obveze kao uvjet bržeg ulaska u EU i posebice NATO, Hrvatska je i jedna od prvih potpisnica Statuta budućeg, stalnoga međunarodnog kaznenog suda. Taj bi, naime, doskora trebao zamijeniti Haaški, namjenski osnovan za sankcioniranje zločina na prostoru ex Jugoslavije. S obzirom na to da je konsenzualni nacionalni interes - Hrvatska u EU 2007. g. kao punopravna članica, s Tribunalom nam se nije igrati "miša i Gotovine", ali, izgleda, ni s Amerikancima "jednakosti svih pred zakonom".

Odluči li Vlada legitimirati sporazum o ekskluzivnoj poziciji građana SAD-a pred Međunarodnim kaznenim sudom, priznajući im pravo na legitimnu opstrukciju Suda, izazvat će eskalaciju nezadovoljstva kod kuće koju haaška "crvotočina" godinama izjeda, bremzajući njezinu europeizaciju i unutarnju konsolidaciju. Odbije li se pridružiti tridesetorici onih koje su već stavile signaturu na sporni dokument (među kojima i Albanija, BiH itd.), spašavajući zadnji sloj obraza od vreline neprincipijelnog ino-šamaranja, osudit će zemlju na mogući izolacionizam, američke sankcije i zaleđivanje niza integracijskih procesa. Što je za državu i njezin narod manja šteta. Jer šteta je sama po sebi implicitna!

Upravo je perverzno američko dociranje Hrvatskoj o nužnosti da svaki zločin bude kažnjen (jer zločin nema ni nacionalnosti ni vjere), a svaki zločinac, pa bio i general osloboditeljske vojske, izveden pred sud pravde, uz istodobno apriorno traženje ekskulpiranja svakoga možebitnog američkog zločin(c)a. Na taj način kreatori međunarodne pravde (i demokracije po mjeri čovjeka), de facto i de jure zagovaraju proskribiranu tezu hrvatske desnice da zločin ne može počiniti osloboditeljska vojska nad kojom su se, kad su problematizirani hrvatski zločini i njihovo sankcioniranje pred Haaškim sudom, zgražali, držeći je dokazom niske razine RH u zaštiti ljudskih prava. Amerikanci ne samo da su per se osloboditelji, pa i onda kada gotovo cijeli svijet u njima prepoznaje invazioniste i agresore koji po slobodnoj procjeni (i za vlastiti profit) svrgavaju "nenarodne" režime "u ime naroda" i "za dobro čovječanstva", nego su prigrlili i drugu tezu hrvatskih radikala o Haagu kao političkom sudu, tvrdeći da Statut MKS ne pruža zaštitu od politički motiviranih sudskih progona!?

HDZ i Ivo Sanader ne bi se libili potpisivanja ugovora o neizručenju američkih državljana međunarodnom sudu za ratne zločine, jer svoj možebitni novi mandat grade na američkoj pomoći i tutorstvu. No nije jasno kako bi neutralizirali haaške optužnice kod svojih birača. Ili vjeruju u dogovor s SAD-om o eventualnoj obustavi suđenja Hrvatima, ili računaju na apsolutnu jurisdikciju hrvatskih sudova koji bi pro forme "odradili posao", a potom, za kratko vrijeme osuđenike abolirali... U tom bi slučaju i na Gotovini mogli zaraditi bez Lučinovih 350 tisuća kuna...