Sumirajući svoje dosadašnje rezultate i najavljujući da želi još jedan mandat, kako bi nadoknadio propušteno, on je, u velikom intervjuu Vjesniku, najvećim uspjesima svoje Vlade proglasio političku i gospodarsku stabilizaciju zemlje, visoku stopu rasta, ubrzano približavanje Europi, smanjenje obujma nezaposlenosti te gradnju prometnica. Na pitanje o najvećim neuspjesima, odgovara da je ljut što Vlada nije uspjela sankcionirati privatizacijski kriminal. »Ljudi su s pravom očekivali da, ukoliko ono što je opljačkano ne možemo vratiti, barem kaznimo one koji su to napravili«, veli premijer i navodi: »vlast je mogla neke najodgovornije strpati u zatvor, oduzeti im imovinu stečenu preko noći«, no, »nismo to napravili i to smatram našim neuspjehom«. Odmah nudi i alibi-izgovor; kaže da Vlada u toj stvari nije imala dovoljno savezništva, a, navodno, »nije bilo ni političke volje da se napravi sve što se moglo napraviti«.

Ivica Račan govori kao da je voditelj debatnog kluba u staračkom domu, a ne premijer Hrvatske, čovjek s najviše vlasti u državi. Na koga se on to ljuti jer se pljačkašima ništa nije dogodilo? Jer se opljačkano nije ni pokušalo vratiti? Tko je odgovoran za funkcioniranje Hrvatske kao uređene i pravne države? Sam kaže da se štošta moglo napraviti, ali nije. Sam priznaje da se protiv pljačkaša ništa nije poduzelo. Za vlastiti neuspjeh nema opravdanja. Ali on preko njega prelazi glatko, kao da je ništa. I traži novi mandat.

Slično je i s obećanjima za narednu rundu vlasti. Kaže, u drugom mandatu želi postići ono što mu nije uspjelo u prvome: rast standarda i socijalnu pravdu. Čak i ako se prihvati teza da je Hrvatska bila u takvoj situaciji, da ju je trebalo spašavati s ruba ponora i da poboljšanje standarda u takvim uvjetima jednostavno nije moglo doći na red, sa socijalnom se pravdom nije moralo i nije smjelo čekati. Tuđmanova je vlast proizvela mnogo nepravde i ispravljanje tog naslijeđa javnost je smatrala prešnom obavezom. Pretvaranje Hrvatske u socijalno pravednu državu bilo je jedno od najvažnijih izbornih obećanja, nema opravdanja da u tom pogledu ništa nije napravljeno. Privatizacijska otimačina nije sanirana; za opljačkane, kao i za pljačkaše, ništa se nije promijenilo.

Nema garancije da bi se u narednom mandatu taj strašan propust nekako kompenzirao. Račan uoči izbora tek demagoški ponovo maše starim obećanjima. Narodu opet pokušava prodati istu foru. Na riječ se više ne može vjerovati. Iako će za sebe osobno reći da se dobro osjeća u socijaldemokratskoj koži, njegova se Vlada ponašala kao zastupnik krupnog kapitala. Nepravde prema radnicima nije ispravila, niti to namjerava. Njenu zainteresiranost za socijalnu pravednost lako je detektirati i iz činjenice da je politička klasa ostala privilegirana, skoro kao u Tuđmanovom vremenu.

Zato Račanova bahata izjava da mu je »pomalo žao opozicije«, jer, kako je rekao, »što oni mogu ponuditi Hrvatskoj«, neodoljivo podsjeća na svojedobno Tuđmanovo: hajde, recite, tko umjesto mene? Kao što je onaj mislio da ga ni jedan Hrvat ne može zamijeniti, tako i ovaj tvrdi da je jedino rješenje za Hrvatsku.