Vjesnik: 19. 05. 2003.

Carla del Ponte ipak ne zna gdje je Gotovina

Nije važno što je haašku tužiteljicu krivo razumio novinar Glasa Amerike, važno je da službeni Zagreb ovaj put taj washingtonski »nesporazum« nije prepustio diplomatskom prežvakavanju, kao u »nizozemskom slučaju« prije nekoliko mjeseci, kad je, također nakon tužiteljičine izjave, gotovo izgubljen tempo u postupku potpisivanja hrvatskoga zahtjeva za pridruživanje EU

ZAGREB, 18. svibnja - Glas Amerike, braneći svoj desetljećima građeni ugled, osporava navode Thomasa Osoria, šefa Ureda za vezu haaškog tužiteljstva u Zagrebu, o krivoj interpretaciji izjave Carle del Ponte u Washingtonu, emitiranoj u emisiji tog radija. Glas Amerike poziva se na pažljivo pregledan transkript izlaganja. Hrvatski agencijski novinar iz SAD-a, međutim, svojoj redakciji šalje vijest da je riječ o neslužbenom transkriptu iako je objavljen na internetskoj stranici američkog povjerenstva za sigurnost i suradnju u Europi.

Igrala se Carla del Ponte riječima u Washingtonu, pred veleposlaničkom publikom koja uglavnom reagira samo na ključne pojmove. Kontekst ih uopće ne zanima.

Tako je, posredstvom Glasa Amerike, njezino naglašeno »znanje« o mjestu boravka odbjeglog optuženika s njezine liste u Zagreb stiglo kao teška optužba: »Rekli smo Hrvatskoj gdje je Ante Gotovina, ali tamošnji policajci nisu ništa učinili iz političkih razloga koje zastupa službeni Zagreb«.

Budući da šapat u Washingtonu ima i svoj odjek na East Riveru u New Yorku, izrečeno je odmah stavilo hrvatsku diplomaciju u stanje »crvene« pripravnosti. Naime, hrvatskim je diplomatskim poslanicima preko Atlantika, a nakon posjeta haaške tužiteljice u Zagrebu 16. travnja, Vlada poslala umirujuća izvješća. Prema tim izvješćima, Zagreb je s tužiteljicom sklopio suradnički mir.

Stavi li se u prvi plan reakcija hrvatske službene strane na emitirani prilog radijske postaje Glas Amerike, vidljiva su dva odlučna poteza. Prvi, sam vrh administracije u Hrvatskoj dao je Carli del Ponte priliku za uzmak od grubosti snimljene izjave: »Ne, tužiteljica to nije mogla izjaviti, sasvim sigurno je došlo do krive novinarske interpretacije. Očekujemo službeni stav Tužiteljstva«.

Drugi je hitan poziv šefu zagrebačkog haaškog ureda Thomasu Osoriu upućen iz Ureda za odnose s Haagom. Ravnatelj Frane Krnić osobno je pozvao Osoria na razgovor u četiri oka. Diplomatski obzirno, ali čvrsto, Krnić je Osoriu izrazio iznenađenje izjavom Carle del Ponte i zabrinutost njezinim posljedicama.

Prostor za uzmak ostavljen tužiteljici s političke razine, hitnošću razgovora Krnić-Osorio, spretno je popunjen. »Da, prenesena izjava na Glasu Amerike nije točna, ne odražava ono što je tužiteljica stvarno željela reći«, izjavio je nakon sastanka Osorio.I na odnose Zagreba i Haaga je opet pao - mir.

Međutim, cijela priča ima i svoju pozadinu. Naime, prije nekoliko mjeseci Carla del Ponte se u Haagu obratila diplomatskom zboru akreditiranom u Nizozemskoj. I tada je govorila o Gotovini, ali i o Janku Bobetku te o teškoćama u tehničkoj suradnji s hrvatskim tijelima u dobavi potrebne dokumentacije za istrage koje ona vodi.

I tada se dogodilo da su je diplomati shvatili kako Hrvatska krije Gotovinu, da ne želi izručiti Bobetka, a da s dokumentima namjerno odugovlači. Rezultat? Nizozemska je odbila potpisati za Hrvatsku ključan dokument o njezinu pridruživanju Europskoj uniji. Razlog za nizozemsko odbijanje? Samo to što Hrvatska ne izručuje Janka Bobetka međunarodnom sudu.

U to vrijeme kad Nizozemska to tvrdi i tako postupa, Janko Bobetko u rijetkim trenucima svijesti moli svoje liječnike da ga puste da mirno umre u svojoj kući.

Cijela je priča tada razriješena bilateralnim kontaktima Zagreba i Haaga, pojačani su kontakti na nižim razinama suradnje i stvar je »legla«. Međutim, posljedice su nastale i, kao jedna od teškoća hrvatskoga puta u Europu, ostale na popisu uobičajenih »slabosti« koje se Zagrebu upućuju za političkih nastupa u inozemstvu: »Da, sve pohvale Vladi za reforme koje provodi, još samo da se otklone nedostaci u suradnji s Haaškim sudom«. Tijela nadležna za suradnju s Haaškim sudom u Hrvatskoj već su sluđeni od te fraze iz službenih priopćenja. Što god se radilo i kako se god ta suradnja odvijala, redovito ostaje taj »haaški štiklec« koji strši iz činjenica sasvim suprotna predznaka.

Sad se uspostavilo da mira i ležernosti u odnosima između Zagreba i Haaga neće biti sve do 2008. godine, do isteka mandata Suda. Iz washingtonske, odnosno ranije nizozemske epizode, Hrvatska bi trebala zapamtiti dvije stvari. Kad joj se želi na integracijske procese staviti neki uteg, učinit će se to s nevjerojatnom lakoćom.

Bilo po haaškoj liniji ili aktualnom američkom zahtjevu, na primjer, da svoje Hrvate šalje s »preporukom« u Haag, a Amerikance ni slučajno. Drugo, brza i oštra reakcija prema Haagu omogućila je da se relativno bezbolno stornira posljedica izjave, čiji pravi kontekst neka sada traže novinari Glasa Amerike i Thomas Osorio. Bitno je da se ishodio službeni stav tužiteljice, prema kojem ona nije rekla da zna gdje je Gotovina i da ga Hrvatska ne želi uloviti iz političkih razloga. To, međutim, ne znači da se i osim toga neće javiti neki »uspavani« diplomat koji će se, kao u »nizozemskoj epizodi«, odjednom sjetiti da je on nešto čuo o »toj Hrvatskoj i nekom Gotovini, da tu nešto ne štima pa da bi trebalo tu Hrvatsku malo pritegnuti«.

Vlado Rajić