Je li Glas Amerike grubo izigrao pravila profesije i hrvatskim slušateljima poslao ne informaciju, nego političku poruku sračunanu da dodatno oteža ovdašnju mukotrpnost s odbjeglim Gotovinom i njegovim sveprisutnim jatacima?

Nevjerojatno na što sve administracija u Zagrebu mora trošiti vrijeme i živce. Čak nije ni smiješno što visoki državni dužnosnik s Markova trga Carli del Ponte u svaljivanju krivnje na novinara (stari običaj s iste adrese) ponudi uzmak, a njezin šef za vezu sa Zagrebom Thomas Osorio spremno prihvati ponuđeno. Stvar se može i okrenuti: je li Glas Amerike prenio stvarnu izjavu tužiteljice za njezina washingtonskog svjedočenja, a nakon žestoke reakcije iz Zagreba, odustala od kritike i pozornost skrenula na »službene i neslužbene transkripte«. Prokletstvo tog stanja je u banalnom: Zagreb, zadužen za suradnju s Haagom, mora voditi računa o obje varijante. Lakoća s kojom je krivnja prebačena na »novinarsku interpretaciju« traži da se diplomatski horizonti moraju s još većom pozornošću motriti i sljedećih dana. Jer, u tom svijetu, za razliku od hrvatskih prilika, grijeh novinara nije i završna točka neke afere.

Sumnja da netko u državi, još od dana dostave optužnice protiv Gotovine, »navija« za optuženika, nije prvi put servirana vlastima na Markovu trgu. Da u inozemstvu znaju gdje je Gotovina, iskušana je poruka već nekoliko puta. Čak i do apsurda da su bjegunca Antu Gotovinu u Hrvatskoj viđali uglavnom stranci. Već je »zbog pritiska Haaga« saborski zastupnik Ljubo Ćesić »slao svoje jedinice« da bi obranio Gotovinu od uhićenja. A sve to i uvijek na osnovi informacija jednaka sadržaja kao što je bila i posljednja, a osporena iz Washingtona.

Pod takvim pritiskom teško je dovršiti »posao s Gotovinom«. Što god se učinilo, ne isključuje prijetnju da je Hrvatska u suradnji s Haagom zapravo radila na – vjeresiju.