Hrvatska, prema većini ekonomskih pokazatelja, stoji znatno bolje od Bugarske i Rumunjske u čiji se EU-vagon tek treba ukrcati. Prema mnogim je pokazateljima jača i od tranzicijskih zemalja koje su članstvo u EU već osigurale. Tu činjenicu često slušamo kao jedan od krunskih argumenata u raspravama o nepravdi koja nam se nanosi kada se Hrvatsku trpa u isti koš sa zemljama koje imaju znatno nerazvijeniju ekonomiju ali i institucije demokratskog društva.

Eto, ovih smo dana, nažalost, saznali da po nečemu zaostajemo čak i za Albanijom, koju će prosječni hrvatski građanin, ne trepnuvši okom, okarakterizirati kao zemlju koja ama baš u svemu zaostaje za Hrvatskom. No, čak i ta siromašna Albanija ima bolji sustav navodnjavanja poljoprivrednih površina od Hrvatske, koja navodnjava manje od jedan posto zasijanih površina pa nam slavonska polja ovih dana izgledaju kao da su na rubu Sahare, a ne usred Europe.

Posljednji popis stanovništva je, pak, u prah samljeo mit o našoj navodno velikoj kulturi i dobrom obrazovanju, zbog kojeg smo tako rado s visoka komentirali mnoge događaje u našem istočnom susjedstvu. No, o kojem to velikom obrazovanju možemo govoriti ako se čak 40 posto naših sugrađana sa školom oprostilo najkasnije nakon osmog razreda osnovne škole, a do visokoškolske se diplome probilo jedva osam posto građana. Podsjetimo, europski prosjek je petnaestak posto visokoobrazovanih građana.

Banski dvori ovih dana sveudilj šire optimizam oko mogućnosti da Hrvatska po skraćenom postupku uleti u EU već 2007. No, ništa od toga neće biti ako Hrvatska ne otvori širom oči i ne prebroji svoje minuse, umjesto da se bavi tuđima. Ako to ne učinimo, ni tri nam članstva u EU neće pomoći da se izvučemo iz pozicije male, siromašne zemlje s kojom se veliki kuglaju kako im se prohtije. To moramo učiniti sami. A nećemo moći sve dok sami sebi ne priznamo da baš i nismo tako savršeni kao što volimo tvrditi.