Domaće sindikalne središnjice nisu sposobne organizirati niti pošteni štrajk, ali će zato neki od njihovih čelnika biti spremni za političku karijeru. Niti domaći poslodavci nisu ništa bolji. Iako unutar svojih redova imaju štošta srediti, i oni će se prebaciti na novu frontu – ulazak u politiku na mala vrata. Pa će jedni financirati sindikalne snove, a drugi rangirati političke stranke i ocjenjivati ostvarenje njihovih programskih opredjeljenja. To što, i jedni i drugi, u svom dvorištu imaju nered i što će im trebati godine predana rada (posebno sindikatima) da pometu sve što treba, nije bitno. Bitno je samo da je ponovo stigao trenutak u kojem se može zaraditi pokoji bod u javnosti. A predizborne kampanje melem su za dušu nacije koja politiku mrzi, ali bez nje živjeti ne može pa se gotovo mazohistički njome hrani.

Sigurna saborska klupica, dužnosnička plaćica koja nikad ne kasni, a s njom i zagarantirana mirovina, san su mnogih u ovoj zemlji. Posao saborskog zastupnika mami. Kako i ne bi kad domaće iskustvo kazuje da se na tom radnom mjestu malo tko ubije od posla. Najteže je u onih par mjeseci predizborne kampanje. No, i one prođu pa dođu četiri godine miline. Kud ćeš veće sreće. Samo, ne dao Bog da dođe do kakve krizice koja će vlast natjerati na prijevremene izbore.

I tako bi domaće biračko tijelo moglo dobiti novu stranku. Pardon, nezavisnu sindikalnu listu. Osnovat će je Boris Kunst, predsjednik URSH koji će biračima ponuditi mlade, sposobne, stručne ljude, neopterećene prošlošću. Cilj mu je pomoći mladoj garnituri da bude kreator politike te da svojim znanjem i mladošću pronađe izlaz iz krize iz koje zemlja nikako da se isprpa. Ta će mlada garnitura najprije smanjiti današnje amoralne privilegije zastupnika i neće se voziti u skupim automobilima, nego na romobilima i biciklima.

Nova politička opcija iz sindikalnih redova, tako će se ponašati baš kao što se ponaša i onaj koji je propagira. A na listi će se, valjda, naći svi oni mladi ljudi koje ne samo Kunst, nego i svi drugi sindikati, ne mogu niti učlaniti u sindikat. Kad osvoje djelić vlasti, domaćem će radništvu poteći med i mlijeko. I neće više biti da netko ima plaću 50 tisuća, a netko 1.300 kuna. Svi ćemo biti u istoj kaši. I da ne bi bilo zabune, političku kampanju sindikalne liste financirat će – a tko drugi, nego poslodavci. Kako duhovni kreator još neoživotvorene liste reče, to nisu nemoralni, nego pošteni poduzetnici koji su kapital stekli dugogodišnjim radom, čak i izvan zemlje. S tim kapitalom, u zemlji, ne mogu prosperirati. Pa će dva milijuna eura uložiti u sigurnu opciju. Politiku.

O izbornoj pobjedi, kako tvrdi Željko Ivančević, glavni direktor HUP-a, odlučivat će i novac poduzetnika. Pitanje je samo hoće li to biti novac onih istih poduzetnika koji su Kunstu spremni dati dva milijuna eura za predizbornu kampanju. Ili će se u Saboru naći ljuti neprijatelji ili njihovi lobisti – Kunstovi socijalno osviješteni poslodavci i Ivančevićevi, oni za koje su kolektivna pregovaranja daleka prošlost, a budućnost su »jedan na jedan« odnosi između radnika i poslodavaca. A dva milijuna eura tako se dobro mogu uložiti i donositi profit.