Dok se Europa prolama od socijalno motiviranih prosvjeda, hrvatski su sindikati i referendum o eventualnom organiziranju štrajka kontra promjena zakona o radu odgodili za poslije Papina posjeta. Kao da se u međuvremenu čitav život u Hrvatskoj mora zaustaviti. Ili kao da je protivljenje kresanju radničkih prava grešan posao. Čini se kao da papa Wojtyla ima više radničkog nerva nego hrvatski sindikalni vođe.

Europa se digla na noge protiv mirovinske reforme kakva je u Hrvatskoj prošla bez velikih otpora. U Francuskoj je prošlih dana na ulice izašlo više od milijun građana, Austriju tresu masovni prosvjedi i štrajkovi, najveći u proteklih pola stoljeća. Velikim su socijalnim nezadovoljstvom zahvaćene Njemačka i Italija. Francuska mirovinska reforma, koja bi trebala stupiti na snagu za pet godina, predviđa produljenje radnog vijeka: za mirovinu moralo bi se odraditi 40 godina, s tim da bi se kasnije potrebni radni staž postepeno još produžavao. U Austriji, bune se, morat će se raditi duže, za manje penzije. Planira se produženje radnog vijeka na 65 godina, s tim da muškarci moraju raditi 45, a žene 40 godina. Mirovinski stručnjaci tvrde da su u toj reformi »nepravde do neba« te da seniorima prijeti »starosno siromaštvo«.

Dok se na zapadu Europe restrikcije mirovinskih stečevina proglašavaju »najvećim poništenjem socijalnih prava nakon Drugog svjetskog rata«, a uz sindikate i socijaldemokratske se stranke dižu u obranu »malog, običnog i izmorenog čovjeka«, u Hrvatskoj se promjene zakona o radu i kresanje radničkih prava proglašava prilagođavanjem Europi, a sindikati bježeći od vlastite odgovornosti nemušto prijete raspisivanjem referenduma.

Najveći je ipak raskorak između europskih i hrvatskih socijaldemokrata. Hrvatski ministar rada Davorko Vidović ponovo jučer tvrdi da su promjene zakona o radu »dio prilagodbe hrvatskog zakonodavstva europskim standardima, bez čega Hrvatska ne može ući u Europsku uniju«. Hrvatska svoje zakone mora postrojiti prema Europi, ali nije točno da bez kresanja radničkih prava ne može u EU. Prije će biti da Hrvatska praktičnu zaštitu svoga radništva mora pojačati i tako je prilagoditi zapadnim standardima.

Šef SDP-a čak će reći da reforma radnog zakonodavstva »ide u korist hrvatskog radnika i rada«. Tvrdeći da se kao socijaldemokrat osjeća dobro a ne frustrirano, premijer Račan veli da je njegova Vlada napravila što se moglo, da je pod njegovom vlašću ostvarena »zaštita rada i radnika«. Istodobno s rezanjem radničkih prava izjavljuje da će na postignutom višem stupnju razvoja »biti moguće izboriti i neka veća prava radnika«. Svoju samouvjerenost objašnjava tvrdeći da u Hrvatskoj ne vidi »nikakvu socijaldemokratsku konkurenciju SDP-u« i u tome je u potpunosti u pravu. Što ne znači da je njegova stranka stvarno, svojom političkom praksom, socijaldemokratska.

»Neoliberalizam u crvenoj vati« – tako na zapadu vele za takve samo imenom za radništvo zauzete partije. Koje guraju tvrdi, brutalni kapitalizam, skrivajući se iza socijaldemokratskog imena. Račan čak ne bježi od priznanja da zapravo kapitalitzira jednu tragičnu okolnost. Svoj politički uspjeh zahvaljuje činjenici da u Hrvatskoj radno zavisni slojevi stanovništva nemaju stranke koja bi im bila politički zastupnik.