Misli li Soros u svom protivljenju Bushu doista ozbiljno, pokrene li i širu medijsku, poslovnu i političku kampanju, mogao bi napokon i sam iskusiti cijenu preobrazbe od globalnog špekulanta do najopasnijeg Bushova i Blairova oponenta

Najpoznatiji globalni burzovni mešetar, američko-britanski državljanin mađarskog porijekla, George Soros, kojeg medijski simpatizeri prikazuju kao multimilijardera i velikog, svjetskog filantropa, prekjučer je objavio da osniva skupinu kontrolora, kojima je cilj spriječiti Sjedinjene Američke Države da zlorabe iračke naftne izvore.

Taj vatreni zagovaratelj otvorenog društva, koji je i u Hrvatskoj, tijekom Tuđmanova desetljeća, snažno poticao opću liberalizaciju, a osobito zaštitu ljudskih prava i slobodu medija, otvoreno se, naime, suprotstavio Bushovoj doktrini slobodnog okupiranja svega na što Bush, Chenney i Rumsfeld širom globusa bace oko. Slijedeći Keynesovu kritiku versajskog ugovora, prema kojoj višegodišnje, visoke reparacije ne vode poželjnim međunarodnim ekonomskim koristima, nego samo novom kaosu ili diktaturi (što je nakon Prvog svjetskog rata potvrdio Hitlerov, a nakon prvog Zaljevskog rata i primjer Saddama Husseina, poraženog u još nedovršenom drugom Zaljevskom ratu), Soros je Bushu i svijetu, uoči današnjeg odlučujućeg zasjedanja Vijeća sigurnosti UN-a o sudbini Iraka i njegove nafte, uputio svojevrsni apel na razum, u čijem je središtu sudbina iračkih građana i te zemlje za više idućih desetljeća.

Kao da svoju doktrinu otvorenog društva, nakon tranzicijske srednje, južne i istočne Evrope, želi prebaciti na cijeli – demokratskom tradicijom krajnje siromašni – arapski svijet, Soros zagovara rješenja, prema kojima Irak neće morati vratiti sav vanjski dug nastao za vladavine Saddama Husseina, što bi na tom značajnom primjeru vodeće svjetske financijaše upućivalo da novac ne posuđuju diktatorima (makar imali golema naftna polja).

Tako će se danas, što preko Sorosove nove inicijative, što preko američko-britanskog konačnog nacrta nove rezolucije o Iraku pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda, s najviših razina globalne politike i najkrupnijeg biznisa, i zadnjim iluzionistima pokazati da su Bush, Rumsfeld, Chenney i Blair na Irak udarili samo zbog osvajanja sve njegove nafte.

Nasuprot oporbenoj »staroj Evropi«, koja je uoči američko-britanskog udara na Irak uložila veto u Vijeću sigurnosti (jer su i Francuska, i Njemačka, i Rusija, koje su držale većinu kreditnih potraživanja, ali i većinu ugovora za istraživanja i proizvodnju nafte u Iraku znale, da će biti glavni gubitnici nakon američke okupacije te zemlje), danas pred Vijećem sigurnosti SAD i Velika Britanija idu s rezolucijom koja od gubitnika traži suglasnost u zamjenu za poneki tajni dogovor.

Saddamov je Irak svijetu ostao dužan gotovo 400 milijardi dolara, od kojih je u idućih pet-šest godina naplativo manje od 80 milijardi. Budući da će za obnovu, a potom i za moguće utrostručenje predratne ponude iračke nafte okupacijskim snagama trebati više godina, SAD i Velika Britanija sada za sebe traže apsolutnu vlast nad cjelokupnom proizvodnjom, istraživanjima i prodajom nafte u Iraku, kako bi pokrili svoje ratne i okupacijske izdatke, financirali obnovu te zemlje i još podosta zaradili. Zato svojim kompanijama već daju poslove bez natječaja, a od Rusije, Francuske i Njemačke traže da Iraku oproste većinu dugova, dok za valjanost njihovih predratnih ugovora s Irakom ne jamče ni zrnom volje.

Misli li Soros u svom protivljenju Bushu doista ozbiljno, pokrene li i širu medijsku, poslovnu i političku kampanju, mogao bi, napokon, i sam iskusiti cijenu preobrazbe od globalnog špekulanta do najopasnijeg Bushova i Blairova oponenta.