Kako se zovu ljudi koji za novac vode ljubav? A države koje traže da im se plati za privrženost? Je li Hrvatska načisto sa svojim motivima euroatlantskih integracija? Zna li uopće zbog čega želi postati članicom EU-a? Zar samo radi toga da dobije sredstva namijenjena europočetnicima? Moguće se (ne)potpisivanje sporazuma o neizručivanju američkih vojnika Međunarodnom kaznenom sudu, koje se pitijski interpretira i od strane premijera i predsjednika kao intencija za statusom zaslužne iznimke, a ne kao pomanjkanje političke konzekventnosti, postulira i kao gubitak od 19 milijuna dolara koje su MORH-u obećali Amerikanci.

Virus atlantizma nagriza europski, ali i hrvatski imunološki sustav. Male europske države izvan EU-a postaju figure na šahovskoj ploči strateškog nadmetanja SAD-a i EU-a. Na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju pljušte američki pritisci kako je u njihovu interesu da postanu prijatelji Amerike, koja zna nagrađivati pristaše i kažnjavati protivnike, i eurounijski pozivi na proeuropsku budućnost. Kako je SAD u pravilu brži u ponudi savezništva od EU-a, u zemljama aspiranticama za bijeg od samih sebe iliti Balkana stvaraju se dileme kome se trenutno prikloniti. Tragedija je europskog sporovodstva što se sav teret takvih nametnutih i ucjenjivačkih dilema stavlja isključivo na leđa država koje se već više od desetljeća mrcvare prevladanim odnosima s obje strane jednog Atlantika.

U svakom slučaju, teško je slijediti EU, koji iz svih ovih provokativnih zbivanja u samoj Europi i na Bliskom istoku nije znao i htio izvući "kolateralnu prednost" u cilju bržeg i samoosvješćenijeg stvaranja zajedničke vanjskopolitičke, geopolitičke, geostrateške, vojne, ali i državne, društvene i kulturne infrastrukture. Ali, bez obzira na činjenicu da je Europa još tako daleko od svojeg mogućeg integriteta, svaki europski narod bi morao znati kojem kontinentu i kakvim tradicijama pripada. O tome se ne bi trebalo licitirati. Male europske države poput Hrvatske ili veće poput Poljske ne bi smjele biti u službi američkog divide et impera, nego činiti sve da se europeiziranje Europe nastavi. Ono ne znači, međutim, antagoniziranje sa SAD-om niti pristanak na unutareuropski divide et impera, odnosno priklanjanje francusko-njemačkoj ili britansko-španjolskoj opciji.

Svaka država u Europi mora zadržati pravo na vlastiti glas, no te glasove valja artikulirati kroz kor. Amerika ima 50 država, ali je one ne destabiliziraju, jer znaju da im sinergetski efekt zajedničke države donosi mnogo veću korist nego da u svijetu svaka država nastupa samostalno. Činjenica je da postoje ideje političke i gospodarske eurodominacije i u Francuskoj i u Njemačkoj, ali je i fakat da se time nastoji manipulirati izvana kako bi se zaustavio razvoj EU-a kao globalnog američkog konkurenta. Odustajanje od vlastitih moneta Francuske i Njemačke nemali je dokaz da su se ove države odlučile za institucionaliziranje europskog života. One, na žalost, dodatno zbunjuju stanovništvo vlastitih, a kamoli ne "predeuropskih" zemalja u slučaju kada povodom američkog osvajanja Iraka osuđuju ispad takvog neoliberalnoga hegemonizma, dok istodobno vode kontrareforme protiv svojega socijalnoga kapitalizma, prihvaćajući hiperliberalni model društva!? U gospodarskom smislu se smanjuje razlika između francusko-njemačkog i španjolsko-talijanskog atlantizma, što će reći da atlantizam ne nagriza Europu kapitala, koja želi da eurodolari zamijene petrodolare, nego Europu rada, čija se sigurnost raspada.

Europa ne smije zanemarivati svoje euroatlantske odnose, nego težiti tome da u njima bude što autentičniji i dosljedniji subjekt. Pri tome se kao dama koja etimološki, vjerski i kulturno potječe iz Male Azije mora sjetiti da eurosredozemni element ima veću tradiciju od euroatlantskog elementa. Ta spoznaja mora postati važna karta u njezinu špilu.