Trojna deklaracija o povratku izbjeglica u Salzburgu ipak nije potpisana. Iako se to najavljivalo. Čelni ljudi Hrvatske, Bosne i Hercegovine te zajednice Srbije i Crne Gore na summitu srednjeeuropskih zemalja tek su izrazili nadu da će se to uskoro ipak dogoditi. Predsjednik Mesić, koji je ideju lansirao, na neki način diže ruke od cijelog posla. Kaže da usklađivanje stavova traži dulji rad pravnih eksperata. Dokument, koji je međunarodna zajednica s velikim odobravanjem očekivala, nasukao se na pitanju stanarskih prava. Precizno, najvećim se dijelom nasukao na nespremnosti Račanove vlade da zaista riješi pitanja vezana uz povratak izbjeglica. Što joj je inače jedan od glavnih uvjeta za približavanje Europskoj uniji.

Bilo je zamišljeno da predsjednici Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srbije i Crne Gore zajedničkom deklaracijom definiraju načela povratka, a tri bi vlade onda o tome izradile obavezujući sporazum. Za razliku od međunarodne zajednice, koja je ideju pozdravila kao dugo čekani znak da ovdašnje zemlje ipak počinju same rješavati iz rata naslijeđene probleme, i za razliku od Sarajeva i Beograda koji su inicijativu prihvatili, Račanova je vlada otpočetka bila vrlo rezervirana. Svojedobno se odatle znalo poručiti da Mesićevi potezi ostale segmente vlasti ne obavezuju; potpisivanje trojne deklaracije o povratku direktno se opstruiralo.

Posebno se žestoko reagiralo na onu točku deklaracije u kojoj, u osnovi, stoji kako će pitanje izgubljenih stanarskih prava biti rješavano polazeći od toga da je riječ o pravnom institutu koji više ne postoji, ali i od potrebe da se onima koji su to pravo izgubili, gubitak na neki način nadoknadi. Račan je počeo proturati optužbe da Mesić »Srbima vraća stanarska prava«, što bi, po njemu, vodilo u bankrot hrvatske države. Usput rečeno, BiH je to pitanje već riješila i nije bankrotirala. Zato je Sarajevo i tražilo da se u deklaraciju unese eksplicitno priznavanje stanarskih prava. Hrvatski bi premijer dopustio davanje obeštećenja samo onima koji su bili izbačeni iz stanova i koji su s tim u vezi poveli i dobili sudske sporove. Dok je Mesić još dogovarao tekst deklaracije, iz Banskih su dvora u Beograd poslane poruke da će Vlada raditi po svome.

Rezultat je sada sljedeći: Hrvatska je lansirala ideju o deklaraciji, kojom bi se tri zemlje obavezale da ubrzaju i završe posao oko povratka izbjeglica, ali se pokazala nesposobnom i nevoljnom tu ideju realizirati. Iako na taj način potvrđuje sumnje da je njeno prilagođavanje Europi samo formalno, a spremnost da zadovolji zahtjeve Bruxellesa uglavnom verbalne prirode. Račan se sada već sasvim ufiksirao na izbore i bježi od svega što bi mu, po njegovom mišljenju, u predstojećoj kampanji moglo smetati. Frustrirani ljudi iz Piculina ministarstva, koji znaju što Europa od Zagreba traži i očekuje i koji su se ponadali da će Hrvatska Mesićevom inicijativom otupiti pritisak izvana i pokazati da ima političke volje i pameti sama inicirati rješavanje problema, što joj se ionako postavlja kao uvjet za priznavanje kandidature za Europsku uniju, ponovo su obeshrabreni i na pola koplja. Počeli su u vezi s povratkom izbjeglica pripremati sastanak članova tri vlade, čak su informacije o tome pustili u medije, ali sve je to sada dovedeno u pitanje. Takav razvoj događaja međunarodnoj je zajednici jasna poruka da će Hrvatsku samo pritiskom moći natjerati na prilagođavanje Europi.