Jedan od najvažnijih rezultata dviju Račanovih vlada je to što su dokazale da Hrvatska neće propasti ako ju ne vodi Veliki Vođa ili autoritarni Otac Nacije. Štoviše, pokazalo se da Hrvatska može napredovati čak i pod vodstvom koje se (pre)često ponaša kao rakova djeca ili rogovi u vreći. To, naravno, ne znači da nema mjesta nezadovoljstvu zbog takvog ponašanja stranka i njihovih čelnika. Pogotovo kada to prepucavanje ne prestaje čak ni u predizbornoj kampanji. Čak ni nakon što su stranke aktualne koalicije posljednjih dana prilično jasno poručile da računaju s još jedim zajedničkim mandatom ako im birači poklone povjerenje. A kako to povjerenje namjeravaju izgraditi ako se od međusobnog prepucavanja ne mogu suspregnuti čak ni na nekoliko mjeseci kada se biračima treba prestaviti u najboljem svjetlu, to samo oni znaju.

Čelništva stranaka su, navodno, čak i dogovorila da će se do kraja ovog mandata doista ozbiljno posvetiti velikom poslu vezanom za približavanje Hrvatske Europskoj uniji bez nepotrebnih prepucavanja. Ako su to i rekli, vrlo su brzo u praksi i porekli. I tako pokazali s kojom razinom ponašanja možemo računati i u sljedećem eventualnom zajedničkom mandatu na vlasti.

Glavne zvijezde žestokih svađa pred kamerama i mikrofonima ovoga su tjedna bili SDP i HNS. Počelo je sa sukobom u zagrebačkoj gradskoj koaliciji. Dohvatili su se bivši gradonačelnik i najjači esdepeovac Zagreba Milan Bandić i Srećko Ferenčak, glavni tajnik HNS-a i pred javnost iznjeli prljavo koalicijsko rublje nagomilano oko izbora čelnika gradskih poduzeća. Naravno, svaki je za prljave rabote optužio onog drugog i njegovu stranku. Nastavak je uslijedio u četvrtak na Vladi, kada je HNS-ov ministar obnove Radimir Čačić bez krzmanja pod veliki znak upitnika mita i korupcije stavio projekt razvoja zagarebačkog KBC-a Rebro. I tako u par sekundi srušio pažljivo građeni uspjeh predstavljanja sedmogodišnjeg plana razvoja hrvatskih bolnica težak sedam milijardi kuna. Esdepeovcima je na to pao mrak na oči jer, tvrde, pun im je kufer partnera koji se u pripremu projekata koja traje mjesecima uopće ne uključuju da bi ih u samom finalu sasjekli pred kamerama hineći veliku brigu za nacionalne interese i poštenje. Zato je, tvrde svjedoci, sukob na zatvorenoj sjednici Vlade a i na hodniku bio još i žešći od nimalo ugodne epizode pred kamerama.

No, ni u odnosima između SDP-a i HSS-a ne cvjetaju samo ruže nakon izbijanja afere oko pšenice iz Robnih zaliha, čiji je čelnik hitno suspendiran nakon što je na zahtjev HSS-ovog ministra poljoprivrede Božidara Pankretića pokrenuta istraga o prodaji odnosno zanavljanju zaliha pšenice. U SDP-u su nezadovoljni Pankretićevim medijskim eksploatiranjem slučaja u kojem je do sada sa sigurnošću ustanovljeno samo da je bio nepoštivanja procedure ali za kriminal dokaza nema. Ukratko, Pankretiću se zamjera da zbog vlastite promocije od buhe radi slona te da pokušava ishoditi kontrolu i nad onim stvarima koje njegovo ministarstvo nema u ingerenciji.

U koaliciji lijevog centra, dakle, niša novo. Stranke se prepucavaju kao da je Hrvatska njihova privatna prćija a ne zemlja koju vode u ime i za račun svih građana. Nažalost, ni desno od centra nije ništa bolje. Kojih pola godine prije izbora, desne stranke nisu u stanju izgurati više od dva sastanka o formiranju ozbiljne koalicije a da se priča ne pretvori u prah i pepeo. Dakle, koja god koalicija izbori mogućnost formiranja sljedeće vlade, mali su izgledi da će sljedeći koalicijski orkestar u Banskim dvorima biti bolje uštiman od ovog koji nas već tri i pol godina tlači disonantnim stranačkim eskapadama i soliranjima mimo navodno uredno dogovorene partiture.

Je li se to moglo izbjeći? Moglo se, naravno. Jedan od načina je drugačiji izborni zakon. Zakon koji bi smanjio broj parlamentarnih stranka odnosno broj igrača koji mogu sudjelovati u koalicijskoj igri. Doduše, ako se dvije velike i tri-četiri jače manje stranke budu držale obećanja da će na izbore izići same, iz parlamentarne igre će automatski ispasti neki današnji glasni igrači koji iza sebe imaju infrastrukturu od tri ogranka i dva fikusa. No, veliki broj izbornih jedinica i njihov prilično čudan »kroj« ipak će kroz izborno sito u igru na razini države propustiti i neke stranke koje takav status doista ne zaslužuju. Sigurije bi, dakle, ipak bilo donijeti izborni zakon koji bi u prvu političku ligu pripuštao samo one koji po stranačkoj snazi - infrastrukturi i podršci birača - doista mogu biti shvaćeni ozbiljno.