Ova neugodna epizoda, kojoj su kumovali i sam HNS i njegovi jalni koalicijski partneri, posve demaskira nisku razinu političke kulture, visok stupanj oportunizma i desnog dodvoravanja

Da najbolje misle o sebi, pokazali su inauguriranjem nagrade za promicanje demokracije i parlamentarizma u Hrvata. Takozvani Zlatni grb Hrvatski sabor ove će godine prvi put dodijeliti 30. svibnja dvojici najzaslužnijih sabornika, svojim potpredsjednicima, Vlatku Pavletiću iz HDZ-a i Baltazaru Jalšovcu iz Libre.

Osim što je krajnje dvojbeno zastupnike novčano darivati za ono što im je, nota bene, u opisu već i te kako dobro plaćena posla, koji, uzgred, loše obavljaju, još je iritantnije što je novoutemeljena nagrada dodatna prilika za najniže političko mešetarenje. Pravi je cinizam u državi koja reducira izdvajanja za socijalnu skrb, zdravstvo, školstvo… dijeliti novac poreznih obveznika na već i te kako solidno zbrinute političare koji ulaskom u Sabor ne rješavaju samo pitanje svoje aktualne mladosti ili zrelosti nego pače i starosti. U konstelaciji prošlih i sadašnjih saborskih (zastupničkih) snaga koje su se nerijetko trošile više izvan negoli u samoj sabornici (prečesto sramotno praznoj naočigled hrvatskog TV auditorija), takva je gesta politički kič par excellence! Radi se zapravo o nagrađivanju dugogodišnjeg zastupničkog staža političara na odlasku iz Sabora, što bi podmirila i sama plaketa. Pavletić ima privilegij prvozaslužnika već stoga što je u interegnumu, nakon smrti predsjednika Tuđmana, mjesec dana obnašao dužnost šefa države i izvršio mirnu predaju vlasti trećesiječanjskoj koaliciji. Kao da je nakon desetgodišnje demokracije to prvorazredan pothvat?! Ako mu je to i uknjiženo kao plus, što je s minusom zbog navodnog provlačenja saborske kartice za trivijalne kućne troškove ili traženja predsjedničke mirovine nakon jednomjesečnog staža na toj (privremenoj) dužnosti? Jalšovcu je pak čast iskazana za račun 17-godišnjeg zastupništva koji in continuo uživa još iz bivšeg sustava, a vjerojatno su mu neki honorirali i njegov bleiburški govor 2001. g. kada je nadahnuto ustvrdio da se hrvatska država začela gdje god su zakopane hrvatske kosti (!?) I što sad Mesić ima s tim?

Uza sav njegov populizam, povremenu neodmjerenost i neprilični crni humor, parlamentarizmu je dao nemjerljivo veći doprinos od nagrađenih, već time što se odrekao golemih predsjedničkih ovlasti u korist parlamenta.

No, problem je u tomu što se i tako razduženi Mesić uspio afirmirati kao glasnogovornik demokracije i njezinih temeljnih vrijednosti te pobrati simpatije kod kuće i izvan nje. Time je potakao ne samo rivalitet nego i animozitet kod dijela političkih elita, pa i onih koje su u formalnoj koaliciji sa strankom što ga je kandidirala (HNS). Mesić kaže da dugo nije bio u Saboru pa da tamo nema puno onih koji ga podržavaju. No, to nije razlog njihove opstrukcije šefa države. Miniranje Mesića dezavuira instituciju Predsjednika države, pa ako o njegovoj kandidaturi nije bilo suglasja u vladajućoj koaliciji, HNS s nominacijom nije smio ići. Jer, dva-tri glasa potpore koje je dobio ispod su elementarnoga predsjedničkog dostojanstva. Ova neugodna epizoda, kojoj su kumovali i sam HNS i njegovi jalni koalicijski partneri, posve demaskira nisku razinu hrvatske političke kulture, visok stupanj oportunizma i desnog dodvoravanja vladajućih, ali i odnose unutar nekonzistentne pozicije koja bi, takva kakva već jest, i sutra mamuzala narod i državu. Blago nama!