Odličja uvijek govore ne samo o onima kojima se dodjeljuju, nego možda još i više o onima koji ih dodjeljuju. Odluka o dobitnicima novouvedene saborske nagrade za promicanje demokracije i parlamentarizma Zlatni grb najdirektnije portretira aktualnu političku elitu. Pokazuje ih kao društvo sitnih i prizemnih, poremećene skale vrijednosti, nakaznih zamisli. Nagrada govori ne samo o njihovoj kratkoj pameti, nego i o skandaloznom shvaćanju demokracije. Kao što su svojedobno Tuđmanova odličja bila skopčana s blamažom, tako i dodjela Zlatnog grba Vlatku Pavletiću i Baltazaru Jalšovcu predstavlja sramotu Sabora, koji ih je proglasio herojima demokracije.

Prvo, nakaradna je ideja da političari sami sebe nagrađuju za ono što bi im trebao biti posao. A promicanje demokracije svakako spada u opis njihova radnog mjesta. Da ono što je normalno hrvatski sabornici smatraju posebnom zaslugom, pokazuje i činjenica da je Pavletiću nagradom honorirana mirna predaja vlasti nakon Tuđmanove smrti i trećesiječanjskih izbora.

Zlatni grb zapravo podsjeća na one plakete za demokraciju, koje je Ivica Račan odmah poslije izbora uručio tko zna kako prosijanim pojedincima. Cijela je parada organizirana ne radi onih koji su te listine dobili nego radi onih koji su ih dijelili. Samozvanci tako sami sebe postavljaju za arbitre demokracije. Oni odlučuju tko je zaslužan, iako sami takvih zasluga nemaju. Osim toga, odlukom da slavodobitnici Zlatnog grba spreme svaki u džep i po sto tisuća kuna, iz državnog proračuna, politička se klasa još jednom pokazala prema sebi vrlo široke ruke, naravno, na račun poreznih obveznika. Istodobno, najprestižnije nagrade u Hrvatskoj ne iznose ni deseti dio tog iznosa.

Drugo, skandalozna činjenica da su se sabornici listom odlučili za Pavletića i Jalšovca, a ne isto tako predloženog Stipu Mesića, također najviše govori o onima koji su dizali ruke. Mesića kao šefa države nije ni trebalo predlagati, pogotovo kad je nagrada tako dubiozna. Ali kada je već nominiran, onda podatak da je dobio dva glasa te je do nogu potučen od Pavletića, znači samo jedno: da aktualna vlast radije nagradom časti jednog od visokih funkcionara HDZ-a, usto široko poznatog po materijalnoj nezasitnosti, koja je znala zakoračiti i u zloupotrebu. Mesić, dakle, među saborskim zastupnicima dosta loše stoji, ali to mu s obzirom na sastav Sabora može biti kompliment. Činjenica da je koalicijska saborska većina radije podržala Pavletića, nego čovjeka koji je jedan od najoštrijih kritičara tuđmanovštine, govori ne samo o njenom razumijevanju poželjnog ponašanja i njenim političkim vrijednostima. U toj odluci treba tražiti i objašnjenje zašto je Račanova vlast u tihom dealu s HDZ-om.

Treće, činjenica da saborski zastupnici ne uspijevaju zbrojiti dva i dva, da ne shvaćaju kakvu će poruku uputiti svojom odlukom o nagradama, da ne vide koliko je za široku javnost njihovo ponašanje iritirajuće, duboko je uznemiravajuća. Ili kod njih postoji potpuna odvojenost od stvarnosti, pa raspoloženje naroda više uopće nisu kadri ni osjetiti? Ili nisu sposobni ni za najelementarniju političku analizu? Teško je reći što je od toga poraznije. U svakom slučaju, dodjelom Zlatnog grba aktualna je vlast zabila još jedan autogol. U predvečerje izbora i u trenutku kad veli da se jako trudi oko svoga boljeg imagea. Građeni su od blata, ni nagrada od zlata to ne uspijeva sakriti.