Prema svjedočenju bivšeg oznaša Zdenka Zavadlava, u Sloveniji je ubijeno oko 47.000 povratnika s Bleiburga, a žrtava je barem dvostruko više ako se bleiburškim pribroje i žrtve iz kolona križnog puta / Kako je od tada prošlo više od pola stoljeća, a imajući u vidu da i u Hrvatskoj ima dosta »svjedoka« iz tog vremena, možda bi bilo vrijeme da samostalna Hrvatska na znanstveno prihvatljiv način istraži, dokumentira i obilježi ta masovna smaknuća

»Mi iz slovenske Ozne i Korpusa narodnog oslobođenja Jugoslavije, KNOJ-a, ubijali smo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate, predavali smo ih 3. armiji. Tada je baš u dvorcu Borl bilo zapovjedništvo 3. armije Jugoslavenske vojske, koja je ondje došla nakon oslobođenja. U rovovima oko dvorca ubijali su hrvatske domobrane, ustaše i civile - žene, djecu, strace... to su uglavnom bili ljudi koji su se probijali prema austrijskoj granici, a nisu bili uključeni u Križni put. Ondje je ubijeno nekoliko tisuća ljudi«.

To je samo dio svjedočenja Zdenka Zavadlava, bivšeg zamjenika načelnika Ozne za područje Maribora, koji već godinama, prilično dokumentirano, govori o zločinima što su ih počinili pripadnici partizanske jugoslavenske vojske nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Zločine je, prema njegovom svjedočenju, organizirala i nadzirala Ozna, partizanska tajna služba, a zapovijed za takve masovne likvidacije, tvrdi Zavadlav, stigla je izravno s vrha. Tako se još jednom potvrđuje da je Josip Broz Tito zajedno sa svojim suradnicima stajao iza masovnih smaknuća zarobljenih vojnika i civila protivničke strane u Drugom svjetskom ratu. Vjerodostojnost svjedočenjima posebice daje činjenica da su na svim lokacijama za koje je ukazao da su masovna grobišta otkriveni dokazi o smaknućima.

Zavadlav tvrdi da je na teritoriju Slovenije pobijeno najviše do 100.000 Hrvata. Protivi se napuhavanju brojki, ali je i protiv onih koji ih smanjuju. »Ja sam danas član slovenskog Društva za otkrivanje i obilježavanje grobišta, a iscrpnim smo istraživanjima došli do toga da je u spomenuto vrijeme na teritoriju Slovenije poubijano najviše do 100.000 Hrvata«, rekao je Zavadlav. Prema njegovu mišljenju, u Teznom kod Maribora ubijeno je najviše 15.000 Hrvata koji su vraćeni iz Bleiburga (britanska ih je vojska nakon njihove predaje izručila Titovim partizanima, kako se poslije pokazalo, u sigurnu smrt).

Likvidacija oko 100.000 ljudi samo na području Slovenije i samo nakon završetka Drugog svjetskog rata jedan je od brojčano najvećih i najstravičnijih zločina. Kako je od tada prošlo više od pola stoljeća, a imajući u vidu da i u Hrvatskoj ima dosta »svjedoka« iz tog vremena, možda bi bilo vrijeme da samostalna Hrvatska na znanstveno prihvatljiv način istraži, dokumentira i obilježi ta masovna smaknuća.

Bilo bi dobro kad bi njegovim tragom krenuo i netko od bivših pripadnika Ozne ili neke druge partizanske strukture i iz Hrvatske. Osim toga, ako ratni zločini nikad ne zastarijevaju, kako to da dosad nitko, čak ni od onih koji su se u publikacijama javno hvalili masovnim smaknućima »klasnog neprijatelja«, nije podvrgnut ni istrazi, a kamoli da je protiv njega podignuta optužnica.

Grof Tolstoy je godinama u sukobu s britanskim establishmentom zbog tvrdnji da su na kraju Drugog svjetskog rata visoki britanski zapovjednici, čak i ministar (kasniji premijer) Harold Macmillan, dopustili prisilno izručenje 70.000 što Kozaka, što Titovih protivnika, sovjetskoj odnosno jugoslavenskoj strani / Izručivši ih iz Austrije, kamo su prebjegli na kraju rata, Titu i Sovjetima poslali su ih u gotovo sigurnu smrt, smatra Tolstoy

Grof Tolstoy je godinama u sukobu s britanskim establishmentom zbog tvrdnji da su na kraju Drugog svjetskog rata visoki britanski zapovjednici, čak i ministar (kasniji premijer) Harold Macmillan, dopustili prisilno izručenje 70.000 što Kozaka, što Titovih protivnika, sovjetskoj odnosno jugoslavenskoj strani. Izručivši ih iz Austrije, kamo su prebjegli na kraju rata, Titu i Sovjetima poslali su ih u gotovo sigurnu smrt, smatra Tolstoy.

Pitanje tko je izdao zapovijed Tolstoy smatra ključnim. »Jedan sporni vid predaje tih ljudi, s britanske točke gledišta, jest tvrdnja da je Tito proglasio amnestiju početkom svibnja 1945. i naredio da nitko ne smije biti ubijen kada bude vraćen te da su podređeni ljudi u Ozni jednostavno djelovali mimo Titova znanja. Na temelju toga britanski dužnosnici tvrde da Britanci ne mogu biti krivi, jer su imali dobrog razloga vjerovati da će se s izručenim ljudima propisno postupati. Ja to nikada nisam vjerovao, a postoji i mnogo dokaza protiv toga. Ako pripadnik Ozne sad potvrđuje da su zapovijedi stizale s najviše razine, to bi išlo u pravcu toga da pokaže netočnost tog britanskog stava«.

Tolstoya najviše zanima britanska uloga u prisilnim izručenjima Titovim i sovjetskim vlastima i to je dugotrajni razlog njegove zavade s britanskim vrhom. Nikolai Tolstoy, sin Rusa i Engleskinje, pranećak slavnog ruskog pisca, dospio je zbog toga i u velike novčane teškoće, kad je krajem osamdesetih pomogao u sastavljanju pamfleta u kojem je za prisilna izručenja na kraju Drugog svjetskog rata poimence optužio brigadira Tobyja Lowa (kasnijeg lorda Aldingtona).

Sudska parnica zbog klevete, koju je pokrenuo Aldington, financijski je uništila Tolstoya. Sud je, naime, presudio u Aldingtonovu korist odredivši da Tolstoy, zbog klevete, mora isplatiti u ono vrijeme fantastičnih milijun i pol funti odštete. Kako to nije mogao, grof je proglasio bankrot. Lord Aldington je u međuvremenu umro, zaklinjući se do smrti da je nedužan, a Tolstoy dalje radi na svojim istraživanjima. Uskoro, kako nam je rekao, priprema novu knjigu s »novim otkrićima«.

Zamjenik načelnika Ozne za područje Maribora neposredno nakon Drugog svjetskog rata Zdenko Zavadlav - kolikogod njegove izjave bile šokantne - nije nikakvo senzacionalno otkriće. Riječ je o čovjeku koji je sudjelovao u masovnim ubojstvima nakon završetka rata, što već godinama ne taji i o tome što se zbivalo neposredno nakon rata Zavadlav govori i piše još od 1989. godine. Njegove izjave, intervjui i knjige uvijek šokiraju (sami događaji koje opisuje su takvi) i ne može se kazati da se za Zavadlava doprije nekoliko dana nije znalo.

O poratnim strijeljanjima slovenskih domobrana, ustaša, domobrana, nedićevaca, ljotićevaca... govorio je i u intervjuu objavljenom u mariborskoj »Večeri« 20. svibnja 2003., upravo u povodu otkrića masovnih grobnica kod dvorca Borl.

Intervju je dao i vjerojatno najutjecajnijem slovenskom političkom tjedniku »Mladini« u listopadu 2001. godine. Tada je, objašnjavajući tehniku masovnih strijeljanja, mnoge šokirao otvorenošću. Opisujući strijeljanja slovenskih domobrana kazao je da se na jedan kamion ukrcalo najviše 20 ljudi, a odjednom su ukrcavana najviše četiri kamiona, jer »poslati čovjeka na onaj svijet i pokopati ga, to traje«, kazao je tada Zavadlav. Pojasnio je i da »nije bilo moguće ubiti tisuće ljudi odjednom jer Korpus narodnog oslobođenja Jugoslavije, KNOJ, nije imao dovoljno kamiona«.

Dakle, za bilo koga, pa ni za državno odvjetništvo (bilo čije) Zdenko Zavadlav, već godinama aktivni član Društva prešućenih grobova, nije »novotarija«.

Iskaz bivšeg oznaša, objavljen u jednom hrvatskom dnevniku, već je prošao obradu hrvatskih tužitelja, pa je prigovor »što radi državni odvjetnik« otišao u prazno

ZAGREB, 26. svibnja - Iskaz Zdenka Zavadlava (79), bivšeg zamjenika načelnika Ozne (Odjeljenja za zaštitu naroda) za područje Maribora, objavljen u jednim hrvatskim novinama, od ranije je u rukama Državnog odvjetništva. Državni je odvjetnik Mladen Bajić u povodu toga nedavno boravio u Sloveniji i razgovarao o istrazi sa slovenskim kolegama, pa je novinarska primjedba o tome što radi Mladen Bajić bila pucanj u prazno. Na sastanku sa slovenskim tužiteljima prikupljeni su podaci o počiniteljima ratnih zločina, posebno u svibnju 1945. godine.

»Mogu reći samo toliko da sam zbog toga nedavno boravio u Sloveniji i sa slovenskim kolegama dogovorio dalju suradnju«, rekao je Bajić u ponedjeljak Vjesniku. »Podaci do kojih smo odmah došli, kao i oni koji se tek prikupljaju, ipak su stvar istrage i o njima ovoga trenutka ne mogu govoriti. Isto tako, ne mogu i ne želim govoriti o tome kako je neobrađeno svjedočenje došlo do novinskih stranica. Nije li logično da se podaci o tim zbivanjima najprije obrade u Državnom odvjetništvu, a tek potom dostave medijima«, pita Bajić.

Zdenko Zavadlav, nekadašnji partizan, obavještajac i zamjenik načelnika Ozne za šire područje Maribora kad su ubijani sudionici križnog puta i Bleiburga, nedavno je izjavio da je u Sloveniji ubijeno oko 100.000 Hrvata i da je zločin bio planiran i naređen iz vrha tadašnje Jugoslavije. O tome Ivan Fumić, predsjednik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske, kaže:

- Mislim da je gospodin Zavadlav dao objektivnu retrospektivu događaja iz Drugog svjetskog rata i poraća. Naime, stoji činjenica da su se saveznici, SSSR, SAD i Velika Britanija, dogovorili da se svaka država obračuna s izdajnicima svojega naroda i da sudi neprijateljskim vojnicima koji su počinili zločine. Znači, o tom kažnjavanju odlučivala je svaka država. Nažalost, Jugoslavija je to rješavala likvidacijom, ubijanjem neprijateljskih vojnika. Zavadlav govori istinu.

- Naravno da je za to odgovoran onaj tko je na čelu države, a tada je to bio Tito i najodgovorniji ljudi. U Sloveniji je to bio Kardelj, u Hrvatskoj Bakarić. To su najodgovorniji ljudi, oni su se sigurno dogovorili kako će se raščišćavati taj problem.

- Ja sam siguran da ih je bilo. Siguran sam da je bilo i prekoračenja ovlasti, posebno kada se radi o likvidaciji političkih protivnika.

- Nažalost, tako je bilo. I u vrijeme NOB-a, kada bi netko počinio zločin, egzekuciju nad njim obavio je onaj koji je bio iste nacionalnosti. To je rađeno zato da ne dolazi do međunacionalne mržnje. Svaka se nacionalnost obračunavala sa svojim izdajnicima. To Zavadlav zna bolje od mene, jer sam ja 1945. kada sam izašao iz partizana krenuo u gimnaziju i bio sam slabo upućen u te događaje.

- Teško je govoriti o brojkama. Ni jedna brojka, pa ni za Jasenovac, nije do kraja utvrđena. On govori o nečem drugom, on govori o onima koji su prešli Dravu i Maribor i koji su zarobljeni, a svi zarobljeni nisu i ubijeni.

- O tome bi relevantno mogli govoriti Milan Basta, koji je sada u Beogradu, i Ivan Dolničar iz Ljubljane, a što se tiče nekoga iz Hrvatske, zaista vam ne bih znao reći tko bi to mogao. Ljudi mojih godina, a većina je takva, tamo nisu bili. Rade Bulat, kojega neki optužuju za tako što, u svibnju 1945. bio je na školovanju u Moskvi. Inače, opći je stav našega saveza da je svima trebalo suditi, da nije smjelo biti odmazda, da se ne bi se smjelo manipulirati brojkama i da se ne bi smjeli organizirati skupovi ni u Jasenovcu niti u Bleiburgu radi širenja mržnje. U Jasenovcu nema takvih ali, nažalost, u Bleiburgu je i ove godine bilo odjevenih u ustaške uniforme.