Ivo Sever s riječkog Ekonomskog fakulteta, prema pisanju jednog dnevnika, tvrdi da se nejednakost u raspodjeli dohotka i imovine povećava neprestano od 1995. godine, da joj pogoduju i porezne reforme koje su više išle na ruku imućnima. Tko ima, dat će mu se! Državni Zavod za statistiku još je lani objavio da 80 posto domaćinstava svojim prihodima više ne mogu podmiriti ni najosnovnije životne potrebe. Tada je rečeno da je hrvatska socijalna reforma u prethodne tri godine još više povećala jaz između bogatih i siromašnih.

Dohodak 10 posto najsiromašnijih u tom je razdoblju smanjen za 16 posto, dok je dohodak 10 posto najimućnijih povećan za 34 posto. Tih deset posto najbogatijih imali su dnevno na raspolaganju 14 puta više novaca nego 10 posto najsiromašnijih. Prosjek Evrope je 9 puta. Po nejednakosti Hrvatska, dakle, šiba i tradicionalno kapitalističke zemlje. I među tranzicijskim državama po socijalnim je razlikama debelo odskočila. Najbliža je južno-američkom društvenom modelu, koji se smatra neciviliziranim, socijalno nepravednim i politički krajnje opasnim.

Ortački kapitalizam, kakav je Tuđmanova vlast prakticirala, hrvatsko je društvo rascijepio na krezovski bogatu elitu i pauperiziranu većinu. Rat je bio sjajan milje da se bez velikog otpora provede transfer društvenog bogatstva u ruke politički odabrane manjine. Račanova se vlada na startu klela u reviziju pretvorbe, sankcioniranje HDZ-ova pljačke i otimačine, satisfakciju žrtava. Dogodilo se cementiranje nepravde, produbljavanje razlika. Teret konsolidiranja države svalila je na socijalno najslabije, one koje je HDZ-ov režim već isisao i bacio na pod. Sjajan je primjer te socijalne pristrasnosti nedavno rušenje jedne divlje gradnje na Bolu. Ministar Kovačević svoje je bagere poslao na bajticu jedne obitelji, koja drugog krova nad glavom nema, a svoju je kućicu sagradila na svojoj didovini. Nije se ni osvrnuo na sve one divlje mamutice i dvorce ni na tom otoku ni inače. Račan sad, kao da se poigrava živcima nacije ili joj se izruguje, obećava da mu je u narednom mandatu prvi zadatak socijalna pravda.

Takve socijalne podjele i nepravde kakve postoje u Hrvatskoj, traumatizirale bi svako društvo. Hrvatsko pogotovo, koje je još iz vremena socijalizma obilježeno jakim egalitarističkim porivom. Bez obzira zvali ga uravnilovkom ili težnjom za socijalnom pravdom, ali taj je otpor prema prevelikim socijalnim razlikama dosta žilav. Razdrtost Hrvatske na mali broj strašno bogatih i masu još strašnije siromašnih izvor je dubokog nezadovoljstva i de facto onemogućava stabilizaciju države i društva. Zemlju drži u stanju latentnog sukoba. U takvoj situaciji ništa se ne može uraditi. Ljudi se ne mogu pokrenuti, jer osjećaj nepravde sve prekriva i nadjačava. Iz takvih raspoloženja klizi se ili u duboku depresiju ili u revolucionarna vrenja.