Konvencija o budućnosti Europe je nakon 15 mjeseci rada stavila na papir sve što bi koristilo i trebalo »Velikoj Europi« u idućih pola stoljeća/ Riječ je oko 400 stranica teksta koji će uz još neke izmjene i, kako to europska praksa uvijek potvrđuje, ucjene, biti predan na milost i nemilost političkoj trgovini/ Europa je uvijek dobro prolazila kad se dogovarala, usuglašavala, sinkronizirala

Konvencija koja ima 105 ljudi, mahom starijih osoba, stavila je na papir sve što bi koristilo i trebalo »Velikoj Europi« u idućih pola stoljeća. Riječ je oko 400 stranica teksta! Na kraju prvoga kruga potpredsjedniku Konvencije Giulianu Amatu preostalo je poručiti kolegama da sada, kada imaju sve te stotine stranica prijedloga funkcioniranja buduće zajednice, države dobivaju priliku opredijeliti se hoće li Konvencijin saziv biti društvo »očeva-osnivača« ili pak samo »propalih osnivača«. Uzor Europljanima u Konvenciji je temelj američkog ustava iz kasnog 18. stoljeća koji bi trebao biti obrascem zakonskom postamentu »Velike Europe« prve polovine 21. stoljeća. Kada je belgijsko predsjedništvo na Laekenskom sastanku objavilo da će se Konvencija dodirnuti i »nedodirljivoga«, ono je to i mislilo, a Konvencija učinila dajući svoje viđenje buduće Europe.

Europska praksa u prvim reakcijama nije se proslavila zdravim razumom - galama je na svim stranama, jedni neće referendum o dokumentu o kojem se još nije ni pregovaralo, drugi hoće, treći se dvoje. Male države uvjerene su da ih je prijedlog učinio manjima nego što jesu naučivši iz prakse EU-a da je korisno derati se unaprijed, velike vuku argument demografije koji bi u osmišljavanju zakonskih okvira »Velike Europe« ipak trebao biti snažniji argument nego u mirovinskim reformama. Da, ima neke sličnosti u tim dvama aktualnim procesima: EU-ov se ustav, kao i mirovinske reforme, provesti mora, a nitko, opet, iako priznaje da je stvar gotova i da korak treba učiniti, nije voljan riječi provesti u djelo. Svi, međutim, znaju da će do toga koraka doći, prije ili kasnije.

Predsjedniku Konvencije Valeryju Giscardu d Estaingu i kolegama najveći je kompliment baš taj val kritika, nezadovoljstava i velikih riječi. Iz toga slijedi da su dobro učinili posao, da se o uratku ozbiljno raspravlja i da kritike prelaze izdržljivost po decibelima. Međutim, ni jedna, osim općeg pljuvanja, zgražanja i zdvajanja da, eto, dajemo svoj suverenitet, ne nudi - protuprijedlog. Bolju mogućnost. Konvencija je dala neutralan pristup, ona se trudila ne biti ni francuska, ni njemačka ni luxembourška. Ona je mislila europski gdje god je to mogla, pitala se što je najbolje za Europu, a da bi Europa radila bolje nego sada i da ne bi, kao kakav dinosaur, ostala zagušena vlastitom veličinom i izostankom poduzetnijeg mozga u golemoj tjelesini. Konvencija je ponudila koncept ministara vanjskih pomirujući i spajajući dvije EU-ove institucije. Usudila se govoriti o vrlo spornoj ulozi predsjednika. Osnažila je Europski parlament iako reakcije nisu baš primjerene objektivnoj činjenici davanja veće uloge zastupnicima - predsjednik liberal hvali nacrt jer je kao predsjednik svih parlamentaraca iznad stranačkih orijentacija, predsjednici parlamentarnih stranačkih skupina kritiziraju ga na sve moguće načine. Može trebati. Komisija je također ojačana jer veliku tvrtku može uspješno voditi samo učinkovito poslovodstvo.

Sam predsjednik Konvencije priznaje da su neke dobre namjere tijekom rasprave doživjele izvijeno stanjivanje i da su na konačni tekst znatno utjecali glasovi iz najvećih prijestolnica. Britanija i Francuska utješene su odustajanjem od većeg vanjskopolitičkog povezivanja i spašavanjem veta u tom području. Španjolska je u stanju pobune zato što joj nije priznata veličina zaslužena demografijom, jer se to drugima nije svidjelo, eurozona je kao primjerak »a la carte« integracije dobila pravo da o svojim poslovima odlučuje između sebe, što se onima izvana opet nije svidjelo. Teško je predvidjeti hoće li se dijalog između lidera u Solunu i potom pregovarački proces degradirati, degenerirati u svađu sličnu ovoj u političkom prostoru pojedinih država.

Političari za sada nisu rekli što hoće, kazali su samo što im se ne sviđa, ne radi zemlje i ne radi Europe, nego zbog unutarnjih interesa, silnica, tenzija. To je sramotno, ali to je politika. Europa mora dobro složiti upotrebljiv odgovor o svojoj budućnosti, odgovor koji neće biti razvodnjen da ne bi razvodnio europske putove povezivanja. Pretvori li se rasprava o zajedničkoj budućnosti u kroničnu svađu, Europa će biti u problemima. Na tome leži odgovornost lidera. Vrhovi sada moraju strogo odijeliti lokalne interese od europskih. Europa je uvijek dobro prolazila kada se dogovarala, usuglašavala, sinkronizirala. Euro je dokaz da se može spajati subjektivno nespojivo. A euro je ipak složenija stvar od odgovora na pitanje jesu li nacionalno i suverenitet ugroženi ako radnika od samovolje poslodavca, osim nacionalnog, čuva i europski sud...