Razvojni trend će stabilizirati Hrvatsku kao kandidatkinju za punopravno članstvo u EU-u, ali je neće osloboditi paneuropske dužnosti da harmonizira regiju koja više ne miriše na barut

U povijesti je sve osuđeno na razvoj pa tako i u povijesti Pakta o stabilnosti. Stvoren 1999. na poticaj njemačke diplomacije, imao je osnovnu zadaću sprječavati sukobe, ohrabrivati poštovanje ljudskih i manjinskih prava te poticati izgradnju demokratskih institucija i tržišnoga gospodarstva. Njegov prvi koordinator Bodo Hombach stolovao je u trenutku kada je u regiji vladala poslijeratna napetost između Srbije i njezinih ratnih žrtava, konfuzije u Srbiji zbog rata s NATO-om i gubitka Kosova, oružane pobune Albanaca u Makedoniji, demokrature u Hrvatskoj i difuzne državnosti BiH. S partnerima tako nesklonim uspostavljanju realnije demokracije i tržišnih sloboda, Hombach nije mogao učiniti ništa više nego retorički podsjećati da ovu regiju neće nitko moći unaprijediti više nego ona sama.

Ali prije eurounijskog statusa potrebno je postići eurounijske standarde. Njih više ne opstruira politički totalitarizam nego gospodarski korupcionizam koji sprječava razvoj slobodne trgovine. Budući da je CEFTA pred završetkom svoje misije u srednjoistočnoj Europi, predlaže se njezino održavanje na životu u jugoistočnoj Europi kako bi se vježbali ti budući eurounijski trgovinski odnosi. To će se ovoj regiji, kao i mnogi drugi nužni i funkcionalni oblici suradnje, nametnuti izvana. Međutim, na razini regije ne postoji nikakva imanentna politička institucija kroz koju bi se dogovarali oni politički stavovi koji bi trebali implicirati regionalnu razinu.

Tu je situacija, na žalost, čak na predjugoslavenskoj razini, kada su zbog Dranga nach Osten zemlje i narodi u regiji pokazivali interes za uzajamni otpor vanjskom presizanju. Geopolitička se karta Balkana, međutim, stubokom promijenila. Rusija je svoje srednjoazijske probleme pretpostavila strateškim interesima na Balkanu. Ostavši bez Rusije, ako ju je ikada praktički i imala, Srbija se odmah okrenula SAD-u, bez obzira na rat NATO-a protiv nje koji je 1999. vodio upravo SAD. Ona ima dva važna aduta za političke pregovore s međunarodnom zajednicom: Kosovo i Republiku Srpsku.

Makedonija kao adut može koristiti Albance, dok su BiH i Hrvatska bez takvih geopolitičkih aduta. Sve te države smatraju da se Hrvatska favorizira u pristupu EU-u, ali i dalje vode vlastitu proturječnu politiku dnevnog opredjeljivanja između EU-a i SAD-a. Voditi samostalno svoju vanjsku politiku jest dokaz neovisnosti države, ali katkad se to može vratiti kao bumerang kao što to uporno demonstrira američki zahtjev za neizručivanjem američkih građana ICC-ju. Da se stvorila zajednička sigurnosna i geoekonomska politika u regiji, lakše bi se i danas i sutra odgovaralo na ovakve strateške izazove.

Amerika je najizrazitije prisutna na Balkanu kroz NATO i to je čimbenik koji je u proteklo vrijeme u mnogo većoj mjeri osiguravao stabilnost u regiji nego dostignuta politička zrelost čitave regije. To se posebno osjeća u BiH. Otuda i ta dilema za i protiv SAD-a nije tako jednoznačna. I u pogledu financijske pomoći SAD je primjerice od 1999. do 2002. kroz USAID donirao 1,8 milijardi dolara. Njemačka se obvezala da će za potrebe Pakta o stabilnosti od 2000. do 2003. izdvojiti 607 milijuna dolara. Italija je osim priloga u EU-ov proračun za pomoć dala već oko 300 milijuna dolara. Grčka je na svoj Helenistički plan za ekonomsku obnovu potrošila 544 milijuna dolara.

Dok se sva ta suma čini premalom ovom financijski gladnom području, Afganistan zavidi Hrvatskoj i BiH. Hrvatski GDP je viši od 20,3 milijarde dolara, dok za BiH iznosi 4,5, za Makedoniju 3,4, za Srbiju 10,8, a za Kosovo blizu 2 milijarde dolara. Iz tih se podataka da nazrijeti da će takav razvojni trend stabilizirati Hrvatsku kao kandidatkinju za punopravno članstvo u EU-u, ali je neće osloboditi paneuropske dužnosti da demokratski i gospodarski i nadalje harmonizira ovaj prostor koji više ne miriše na barut.