Bez i jedne političke ograde, bez i jedne rečenice negativnog komentara hrvatska politička scena i hrvatski mediji popratili su veliko obilježavanje Titovog rođendana sporeći se jedino u tome da li se u Kumrovcu okupilo šest ili sedam tisuća ljudi. Da, s jedne strane doista se radilo o smiješnom političkom folkloru, štafeta je u tom smislu poslužila i kao izraz moguće duhovitosti te kao scenografija kakvog političkog vodvilja. Da bi sve ispalo benigno, u prvi red su gurana djeca s titovkama na glavi, koja su i sama isticala da baš ne razumiju previše, odnosno kako je jedan dječak rekao da ne razumiju zapravo "kaj znači kapa i crvena marama". No, to isticanje djece u prvi plan djelovalo je poput kakvog političkog živog zida jer djeca doista nisu ništa kriva i, kako vidimo, jedva da što razumiju. Ali, krajem svibnja na plus 30 Celzijevih, dok su se kolone automobila tog vikenda kretale na more, u Kumrovec je iz Istre stigla karavana od 22 autobusa, a to nisu bila djeca.

Nisu, hvala Bogu, djeca ni Stipe Šuvar i Dušan Bilandžić koji su, prema pisanju medija, tamo zamijećeni, kao što nije dijete ni zagorski dožupan Đovani Broz, član SDP-a, koji je rekao da je ponosan na ovakav odaziv. Nisu isto tako nimalo infantilne ni poruke izvjesnog Filipa Ercega koji je rekao okupljenima da je Tito jedina alternativa, dodajući da bez bratstva i jedinstva nema budućnosti za narode bivše Jugoslavije. Jednako tako ništa djetinjasto nije bilo ni u riječima potpredsjednika Saveza antifašističkih boraca koji je tužno naricao zbog propasti Titove Jugoslavije. I bez obzira na to što je u Kumrovcu bilo gostiju iz Srbije, Crne Gore i BiH, čak i nešto slučajnih njemačkih turista, ova iznimno posjećena (nikada se od 1990. u Kumrovcu nije okupilo ovoliko ljudi!) obljetnica Titovog rođendana u najvećem broju je predstavljala skup nostalgičara za Titovim vremenima. No, Titova vremena, to je u prvom redu Jugoslavija, nasuprot hrvatske države, Titova vremena, to su zatvori puni političkih zatvorenika, Titova vremena, to su izbori bez stranaka, Titova vremena su započela s Bleiburgom, nastavila se s Golim otokom, Titova vremena, to je rušenje hrvatskog proljeća kada je, prema podacima iz knjige Mike Tripala, stotinu tisuća ljudi smijenjeno, a dvije tisuće ljudi sudski procesuirano. Titova vremena su donijela zabranu gradnje ceste Zagreb - Split, koju eto sada nakon 30 godina napokon dovršavamo, u Titovim vremenima se išlo u zatvor već zbog pjevanja "Vile Velebita", a čak je i jednom Vici Vukovu bilo zabranjeno, u istim tim vremenima, 20 godina pjevati. Titova vremena su ukinula Maticu hrvatsku, Tito je uostalom osobno autor rečenice da će prije Sava teći uzvodno negoli će Hrvati imati državu. Titova vremena su kardinala Alojzija Stepinca poslala na 14 godina robije, Marka Veselicu na 16 godina zatvora, Vladu Gotovca na 6 godina, Dražena Budišu na 4 godine robije. Moglo bi se ovako redati unedogled, ali na kraju još valja reći i ovo: Titova politika je stvorila upravo onakvu JNA koja je započela 1990. masovne pokolje i premda je nezahvalno spekulirati, mi iz 35 godina njegove vladavine nemamo ni jedne naznake koja bi pokazivala da je Tito 1990. bio živ da JNA ne bi oružjem branila tu državu kao što je to radila u Miloševićeva vremena. Pjevati danas ponosno Titu u čast znači pjevati Jugoslaviji u čast, upravo onakvoj kakva je ona bila, iako smo pomislili da su se Hrvati zaželjeli vlastite države.

Naime, hrvatska država je zapravo suštinska negacija Jugoslavije jer zagovara neke sasvim drukčije političke ideje. I jer je hrvatska država negacija Titovog jugoslavenstva, koje je na kraju skončalo u rijekama krvi, ovakve proslave su u konačnici politički degutantne. Sve je to moguće u prvom redu stoga jer se niti ova niti ranija vlast nisu jasno postavile prema svom naslijeđu. Mi danas nemamo ni jedne relevantne knjige o Titovoj politici i to nije slučajno. No, u isto vrijeme imamo širom hrvatske ulice i trgove koji nose njegovo ime. Mi danas nemamo cjelovite knjige o Bleiburgu i kako vidimo ovih dana više i iskrenije o tome govore Slovenci negoli hrvatski akteri i svjedoci tog monstruoznog klanja. Mi o stravičnom logoru na Golom otoku gdje je, prema nekim procjenama, prošlo 30 tisuća ljudi nemamo ozbiljne knjige. Mi o pogromima nakon 1971. tek ovih dana doznajemo neke crtice i u tom smislu valja apostrofirati nedavno tiskanu knjigu Drage Kastratovića koji vrlo slikovito i iscrpno prikazuje kako je bilo živjeti u tim vremena ako se s Titom niste slagali. Mi osim toga o tome da je Titova UDBA na najbestijalnije načine likvidirala hrvatske političke emigrante imamo napisane doslovno dvije knjige. U riječ mi o pola stoljeća komunizma nemamo napisane relevantne povijesti i to nije slučajno, to je evidentno namjerno jer se sve želi baciti u zaborav, jer se o istini ne želi progovoriti i jer je tako i moguće da 23 godine nakon smrti Josipa Broza Tita mi u Kumrovcu imamo veliko slavlje. Slavljenje Titovog imena slavljenje je njegove politike, a ta politika ipak stane u dva pojma: totalitarizam i Jugoslavija. Čovjek bi pomislio da je pola stoljeća te političke perverzije svima bilo dovoljno.