Od Varšave preko Eviana pa do madridskog sastanka ministara vanjskih poslova NATO-a ključni signali u svjetskoj politici su odaslani; Chirac je uoči sastanka osam najmoćnijih na svijetu pozvao na obnovu partnerskih veza i zaborav sukoba zbog Iraka. Bush je u razgovoru sa Chiracom naglasio da su Francuska i SAD prijatelji i partneri, a u Madridu je NATO s Europskom unijom najavio novu fazu »pojačanog partnerstva«. Ukratko, u novom, važnom preslagivanju na globalnoj sceni posvađana je obitelj krenula u novu fazu pomirenja.

Odnosi u obitelji nikada nisu idealni, no kako je riječ o obitelji koja funkcionira i na osnovi međusobno snažnih interesa, pomirenje je nakon velikih svađa uvijek i uglavnom izvjesno. NATO jača, potvrđeno je to preuzimanjem misije u Afganistanu, ali i logističkom i obavještajnom potporom NATO-a mirovnim snagama u Iraku. Europska unija je u Madridu najavila pokretanje misije u Kongu i to pod francuskim vodstvom. U Afganistanu glavnu riječ vode Nizozemci i Nijemci. Za svjetskim je stolom dakle počela igra i karte se dijele. No gdje je tu Hrvatska?

One zemlje koje su na najizravniji način sudjelovale u ratu u Iraku nisu u Europskoj uniji imale nikakvih posljedica, a svoje pozicioniranje u međunarodnim odnosima gradili su na vjerodostojnosti i učinkovitosti. No, sa završetkom rata u Iraku i ta se priča završila pa je trebalo promisliti kako će Hrvatska svoju vanjsku politiku voditi u novoj situaciji. Sve što se moglo smisliti jest da se za obnovu Iraka ponude hrvatske tvrtke. Plan, međutim, nije uspio. Tu su se hrvatski političari vjerojatno začudili. Kako je moguće da su Amerikanci odbili uposliti hrvatske tvrtke kad smo im mi održali pravu lekciju iz morala u međunarodnoj politici?

Ne baš mnogo toga. Jedna od realnih mogućnosti, da se u Irak hitno pošalje nekoliko vojnika kako bi pomogli poljskim naporima u stabilizaciji, hrvatska službena politika odbacuje ili, u najboljem slučaju, odgađa. Kažu da se o tome razgovara, da je to u planu, ali za nekoliko mjeseci. Zapravo ne žele uznemiravati birače prije izbora i riskirati o toj temi. Jer opasno ih je uvjeravati da je taj potez u međunarodnoj politici koristan nakon što su i sami mislili da se najbolje držati po strani. Prvo bi trebali uvjeriti sebe da u međunarodnim odnosima valja biti aktivan ako se želi nešto postići. I biti za stolom kada se karte dijele, jer je inače do karata nemoguće doći. Zbog takve klimave politike Hrvatska se jedva uspjela dogovoriti da se postrojbe pošalju u Afganistan.

Koalicijska je vlast otvorila Hrvatsku svijetu, no nakon tri godine počela se nerazumno bojati tog istog svijeta i bježati od njega. Posebice od hrabrih vanjskopolitičkih odluka. Onih odluka koje će Hrvatsku pozicionirati kao sudionicu važnih odluka i procesa. Hrvatska još nije dio međunarodne zajednice, ponajprije zbog mentaliteta hrvatskih političara. Međunarodna je zajednica i dalje »tamo«, a mi ovdje.

Takvo razmišljanje Hrvatsku neće daleko dovesti, a u vanjskoj će politici uvijek kaskati korak-dva iza ostalih. U novoj slagalici međunarodnih odnosa više nema mjesta za imitaciju Lige naroda i glumljenje nesvrstanosti pa bi bilo dobro da se i Hrvatska napokon odluči postati dio obitelji. Ključne sile poput SAD-a, Francuske i Njemačke oduvijek su to i bile. Zbog posljednjih događaja u vanjskoj politici na karti svijeta bilo bi također dobro da se u Hrvatskoj ponovno malo počne govoriti o NATO-u. Ne zato što bi NATO jamčio uvjerljivu i potrebnu vojnu zaštitu Hrvatskoj nego zbog političkog pozicioniranja i ekonomskog razvitka. Zemlja koja ulazi u NATO ispunjava demokratske standarde potrebne u Europskoj uniji, ali privlači i strane investicije, što doprinosi razvoju tržišne ekonomije, također važnom kriteriju za Europsku uniju.

Oni u NATO-u i u Europskoj uniji međusobno komuniciraju i surađuju, posebice na Balkanu. Zbog toga su se ovoga tjedna u Madridu Solana i Roberston i dogovorili o pojačanoj suradnji, posebice na Balkanu. SAD i EU ne slažu se baš do kraja o Bruxellesovom preuzimanju mirovnih operacija u BiH. No dogovorit će se jer su dio iste obitelji. Hrvatskoj treba poželjeti da što prije postane dio te obitelji. Kada se to dogodi, onda formu - upućivanje zahtjeva za punopravno članstvo u EU - više neće biti potrebno prikazivati kao vrhunac vanjskopolitičkog uspjeha.