Colin Powell razmotrio je prije više od pola godine obavještajne materijale CIA-e o iračkom oružju za masovno uništenje i nazvao ga "čistim sranjem". Bio je prisiljen osnovati čak i vlastitu grupu stručnjaka da obave dodatnu istragu. Claire Short, bivša članica Blairova kabineta, otkrila je da su Blair i George Bush prošlog rujna održali tajni sastanak na kojem su se dogovorili da će napasti Irak bez obzira na izvještaj UN-ovih inspektora za oružje. Robin Cook, najpoznatiji Blairov disident, izjavio je da je Vlada pogriješila što je krenula u napad na Irak bez konkretnih dokaza o oružju za masovno uništenje. "Cijela svrha rata bilo je razoružavanje Iraka. Sad se otkrilo da tog oružja uopće nije bilo", kazao je Cook, pitajući se kako je moguće da ga je Saddam uništio kad se pripremao za obranu od napada. Australci mirno dodaju kako su vjerovali obavještajnim podacima SAD-a i Velike Britanije, ali sada su ih spremni razmotriti.

Povodi za napad na Saddama Husseina mijenjali su se mjesecima, ovisno o tome koliko su ih Blair i Bush mogli u tom trenutku uvjerljivo opravdati. Powell je tvrdio da su pronađeni tragovi supstanci u nekom kanisteru na dnu bunkera. Iako im je istekao rok trajanja, za Ameriku to je bio dovoljan dokaz da započne s gomilanjem trupa u Zaljevu. Onda su usput izvukli nekakvu bespilotnu letjelicu navodno namijenjenu raspršivanju kemijskog i biološkog oružja. Na njihovu žalost, utvrđeno je da ta letjelica pod opterećenjem ne može preletjeti granice Iraka.

Na kraju više nisu trebali nikakvih povoda. Blair i Bush odlučili su da im ne trebaju. Ignorirali su odluku Vijeća sigurnosti i krenuli u napad bez njegova odobrenja. Rat je, srećom, kratko trajao, irački režim šaptom je pao i svijet se pomirio s ishodom. Svima je laknulo. Bush je krenuo na europsku turneju prihvaćajući izraze odanosti europskih divova Francuske i Njemačke, ali lavina sumnji iz Engleske baca sjenu na trijumf.

Karijera Tonyja Blaira ovisi o rezultatima istrage koju predlažu neki laburistički zastupnici. Premijer ih uvjerava da to nije potrebno, da se osobno uvjerio u dokaze i da je napad bio "100 posto opravdan". Sumnjičavi laburisti uzvraćaju protupitanjem: "Ako je napad bio opravdan, zbog čega se Blair toliko protivi neovisnoj istrazi". Britanska javnost mahom se protivila britanskom sudjelovanju u napadu na Irak, ali je po njegovu početku ipak stala uz Blaira. Ova lavina optužbi mogla bi dokrajčiti britanskog premijera. I njega bi, baš kao Winstona Churchilla, mogli na kraju pamtiti kao čovjeka koji je pobijedio u ratu, a izgubio u miru.