Vjesnik: 05. 06. 2003.

Amerikance bi mogle zanimati baze i u Hrvatskoj

Za Hrvatsku je zanimljiva nova pozicija Rumunjske i Bugarske gdje Amerikanci namjeravaju preseliti dio svojih oružanih snaga iz Njemačke i zbog vlastitih ambicija oko bržeg ulaska u NATO

FRAN VIŠNAR

Vijesti da Amerikanci namjeravaju preseliti dio svojih oružanih snaga iz Njemačke dublje u istočnu Europu i Balkan sasvim su realne. Amerikanci su na razne načine (kroz NATO) već nazočni u Mađarskoj i aktivno koriste njezine vojne baze za obavještajne i posebne potrebe (npr. za obuku iračkih disidenata koji će im u poslijeratnom Iraku poslužiti kao oslonac u novim službama sigurnosti, policiji i obnovljenoj vojsci).

No, sada po prvi put daju do znanja da su ozbiljno zainteresirani da se i zemlje-kandidati za NATO uključe u njihov sigurnosno-vojni koncept počev od borbe protiv terorizma do iznajmljivanja vlastitih vojnih baza američkoj oružanoj sili u Europi.

Sjedinjene Države najviše bi koristi na tom planu imale od Rumunjske i Bugarske. Obje su zemlje praktično jednom nogom u NATO-u. Znatno su smanjile svoje oružane snage, preustrojile aktivnu pričuvu, domaće vojne industrije prilagodile potrebama oružanih snaga koje se razvijaju prema zapadnim standardima i sl.

Rumunjske oružane snage sada imaju 99.200 vojnika (od toga u kopnenoj vojsci 66.000). Formiran je korpus za brzo reagiranje u kriznim situacijama, prije svega izvan granica zemlje. Te snage su respektirajuće: obuhvaćaju devet samostalnih brigada (tri mehanizirane, te po jednu oklopnu, planinsku, padobransku, raketno-topničku, protuzračnu i inženjerijsku). Zahvaljujući obuci na američki (NATO) način rumunjski vojnici već nekoliko godina uspješno sudjeluju u mirovnim misijama širom svijeta. Amerikanci u Rumunjskoj mogu odmah koristiti nekoliko vojnih baza i poligona i tu smjestiti tri do pet tisuća svojih vojnika i drugog osoblja.

Rumunjski tehnološki kapaciteti su takvi da američki tenkovi, oklopna i terenska vozila, helikopteri, avioni i brodovi mogu biti stalno servisirani u nekoliko rumunjskih remontnih zavoda u kojima su, među ostalim, korijenje pustili i izraelski stručnjaci.U Bugarskoj također ima dosta pogodnosti za američku stalnu vojnu nazočnost. Širom zemlje ostali su brojni dobro uređeni i održavani vojni poligoni koji su imali taktičku i stratešku težinu za vrijeme hladnog rata i postojanja Varšavskog ugovora. Sada to mogu postati centri za obuku specijalnih postrojbi za brze intervencije, a Bugarska, zajedno s Rumunjskom, odskočna daska za veće vojne intervencije (i SAD-a i NATO-a) na području istočnog Sredozemlja i čitavog Srednjeg istoka.

U svim arapsko-izraelskim ratovima (1956., 1967. i 1973.) Moskva je namjeravala upravo preko Bugarske, npr. u Egipat ili Siriju, poslati svoje intervencionističke zračno-desantne snage.

Amerikanci se sa svojim nedostižnim tehnološkim, transportnim i komunikacijskim sredstvima mogu bez problema »ukopati« u Bugarskoj i prije nego što ta zemlja službeno uđe u NATO. Bugari i računaju na Amerikance i njihov kišobran u vlastitoj kući: drastično su skresali vojsku (osobito stari časnički kadar) i sada sa 68.450 aktivnih vojnika očekuju dolazak Amerikanaca s opcijom da u budućim strateškim planovima igraju i glavne i sporedne uloge.

I u Rumunjskoj i u Bugarskoj američki vojnici dobivaju ono što nemaju u Njemačkoj ili npr. u Bosni i Hercegovini i na Kosovu: svoje kraće ili duže godišnje odmore mogu s obiteljima provoditi ne preko Atlantika nego u brojnim sportsko-rekreacijskim odmaralištima na Crnom moru. Na taj način lakše su operativno dostupni (ukoliko moraju hitno intervenirati na nekom od naftnih polja Srednjeg istoka), a Pentagon štedi novac jer je za Amerikance u Rumunjskoj i Bugarskoj sve jeftinije nego u Njemačkoj i SAD-u. Ne treba sumnjati da će i Bukurešt i Sofija u narednom razdoblju, dok čekaju svoj službeni ulazak u NATO, učiniti sve da postanu važni američki vojni saveznici.

Za Hrvatsku je nova pozicija Rumunjske i Bugarske zanimljiva i zbog vlastitih ambicija oko bržeg ulaska u NATO. Ne treba posebno navoditi da se i naša zemlja mora pripremiti da, kada jednom postane članica NATO-a, na svom tlu prima strane oružane snage, njihovu vojnu opremu, obitelji koje obično s njima žive u krugu vojnih baza i sl. Sve dok bude postojala misija SFOR-a u BiH-u i KFOR-a na Kosovu, hrvatski vojni i civilni aerodromi vrlo su važni za Amerikance i NATO. Uz klasičnu logistiku Hrvatska ima što za ponuditi i u vojno-pomorskoj i turističkoj komponenti. No, prije toga u Hrvatskoj se službeno mora raščistiti vodi li glavni put u NATO preko Washingtona ili Bruxellesa. Rumunji i Bugari (a prije njih Poljaci, Česi i Mađari) jasno igraju na jednu kartu i nastoje što manje sjediti na dvije stolice.