Snažna deprecijacija dolara, poglavito u odnosu na euro, obilježavala je svjetsku valutnu scenu u proteklih nekoliko mjeseci. Tumačenje te pojave veže se popularno uz irački rat, a objašnjenja izvlače iz naraslih troškova proračuna SAD-a što je, valja odmah ustvrditi, površno i netočno. Naime, nužno je pojasniti kako su troškovi rata u materijalu bili proračunski anticipirani (zalihe), dok se promptni troškovi, u najvećem opsegu vezani za plaće, također zbog profesonalne vojske, mogu troškovno marginalizirati.

Razloge deprecijacije nije moguće vezivati ni uz pad konkurentnosti američkoga gospodarstva, budući da su njegove konkurentne reference ostale daleko ispred svjetskih i europskih. Za objašnjenje samoj pojavi najbolje je vratiti se u povijest. Godine 1971. R. Nixon je ukinuo zlatno pokriće dolaru i tako otvorio eru fluktuirajućeg tečaja i nastup tzv. reganomike, opcije temeljene na monetarnističkoj doktrini.

Tada, suprotno nego što je to danas, dolar je aprecirao, premda objektivno u pogledu njegova pariteta nisu postojali nikakvi ozbiljniji gospodarski i valutni razlozi za to. Međutim, bilo je očito kako je američko gospodarstvo tog vremena gubilo bitku u pogledu stupnja efikasnosti na svjetskoj gospodarskoj sceni i kako su mu bila nužna dodatna ulaganja. Precijenjeni dolar privukao je svjetski kapital i investicijski ciklus koji je nakon jednog desetljeća ponovno SAD afirmirao kao najveću svjetsku gospodarsku velesilu.

Vrhunac procesa tercijarizacije uslijedio je u devedesetim godinama kada dolazi do spektakularnog rasta blagostanja, ali po svemu sudeći i do njegova povijesnog završetka. Naime, u drugoj polovici devedesetih godina sve snažnije se počinje ocrtavati recesijsko obilježje. Što se dogodilo?

Kada je taj proces bio iscrpljen, recesija je počela kucati na vrata. SAD je prvi osjetio prijetnju (Enron, burzovni indeksi) i prvi reagirao. Bushovoj administraciji je postalo jasno kako do novih tržišta nije moguće doći preko starih ideja i obrazaca. Također im je postalo jasno da su tržišta budućunosti u Aziji, što je razultiralo odlukom o ratu i dovelo do samog rata.

Suprotno, američka konkurentnost snažno raste, a nema bijega kapitala. Sve to zajedno pogoduje dolaru, budući da je za osvajanje tržišta novih performansi (Azija) potreban veliki i jeftin kapital. Europa, pak, nastavlja život na temelju neoliberalnog ideologijskog obrasca, a vrhunac tog projekta je upravo euro. Zajednička europska valuta izravnala je sve europske različitosti, izjednačila cijenu radne snage i kapitala i učinila gospodarsku politiku potpuno neelastičnom i temeljito birokratskom. Stvarajući novi monetarni suverenitet bez suvereniteta (intervencije) euro je postao paradigma nepokretne mete u nesmiljenom valutnom ratu.