Na sva zvona zvoni ideologija izbora. Njezina je misija da retorički obrani legitimitet političkog kastizma. Zbog toga će sve: od autoceste do pape biti podređeno izborima, a ne građaninu i sustavu. Ne mogu se nastaviti procesi privatizacije, prodaja hotela jer - izbori su pred vratima!? Drugim riječima, ne prodaje se i ne privatizira nešto radi interesa privrede i društva, nego radi interesa "međupolitičara" i njihove međustranačke vrteške. Onima koji za četiri godine nisu uspjeli ispraviti nepravdu prema Slobodnoj Dalmaciji, ne bi imalo smisla davati još jedan mandat. Osam godina bilo bi previše za nešto što sposobna vlada može riješiti brzo kao Riječku banku.

Smatra se da su izbori alfa i omega demokracije, iako se pokazalo da nedemokratske stranke nisu sposobne razvijati nadmeđustranački društveni poredak. Tko pobijedi na unutarstranačkim izborima, ima pravo diktirati redoslijed u stranci, izborne liste za Sabor i Vladu. A ništa se nije toliko kompromitiralo kao stranačka kadrovska politika koja je svoje ljude smjestila na sva važna mjesta u zemlji, a odbija preuzeti odgovornost za loše poslovanje i upravljanje državom. Slovenci su pokazali da se zemlju može voditi s mnogo više pozitive nego što su to u ovih desetak godina pokazale hrvatske i monističke i pluralističke vlasti.

Najtragičnije je da nema spoznajnog iskoraka iz takve "kadrologije". Svi smatraju da si na osnovi časne prošlosti imaju pravo pripisivati vrline koje nemaju - znanje vođenja zemlje. Dragovoljci se pozivaju na ratne, a politički robijaši na moralne zasluge, članovi stranke kažu da ne trpe vlast stranačkoga gospodara da bi se odrekli svog mandata u korist drugoga. I naravno, neuspjesi se redaju. Od tako skrpane vlasti, traži se potom da stvori abrakadabra strategiju koja će ekonomsku nesreću pretvoriti u sreću. Ako je čitava Hrvatska zapravo na razini holdinga jače svjetske kompanije, zbog čega se za napredak ne koriste iskustva takvih korporacija, ako jedini cilj ipak nije zaposliti ljude koji su održavali hijerarhiju stranke? Jack Welch, direktor najveće svjetske tvrtke General Electric, koja s četiri puta manje radnika postiže šest puta veći dohodak od Hrvatske, smatra da treba odbaciti pravilo da su svi jednaki te da je precizna diferencijacija sposobnosti kadrova ključna u razvoju pobjedničkog tima. Njegova je poruka nedvosmislena: "Postaviti prave ljude na prave zadatke, važnije je od bilo kakve strategije. Ova istina jednako vrijedi za sve vrste organizacija. Mi smo preskupo plaćali školu dok nismo naučili da najbolje strategije na svijetu ne vrijede ništa ako nema dobrih lidera koji ih razvijaju i provode."

Međutim, čini se da će ipak prevladavati teme poput Haaga, povratka srpskih prognanika, uključivanja u EU ili NATO pa i klasično licitiranje desnim hrvatstvom. Jer da bi se izborna debata vodila o tome kako da država 21. stoljeća globalizira svoj izvoz i u tom pravcu institucionalno ažurira svoju unutarnju i vanjsku politiku - da narodu napokon vrati dividende njegova narodnog bogatstva - trebalo bi imati kadrove koji tu tematiku razumiju i žele riješiti. Međutim, takve eksperte većina stranaka nema jer oni ne bi postali to što jesu da su slušali prepotentne partijske ignorante.

Zastarjeli političari od globalizacije uzimaju tek pripadajuću svjetonazorsku internacionalizaciju izbornog procesa, uzdajući se da srodnim regionalnim, kontinentalnim i interkontinentalnim strankama neće biti svejedno koga će nakon izbora imati za partnera. I takva želja za međunarodnom podrškom i financijskom potporom često im je važnija od samog domaćeg demokratskog i gospodarskog ishoda.

Nisu važni rezultati Irske ili Singapura, važno je da stranka za koju navijamo prođe na izborima. Možda se tko iz obitelji i zaposli. Ako ništa, treba se osvetiti komunjarama, hadezenjarama ili nekim novim "sanjarama".