Ovaj, treći put, Papa će, sudeći prema najavi prije nego je krenuo iz Rima, u svojim propovijedima i porukama dijelom nastaviti i proširiti svoje poruke iz prethodnih dvaju pohoda, poglavito kad su u pitanju pastoralne, evangelizacijske i ekumenske teme te odnos vjerske i sekularne kulture / Dijelom će se, vjerojatno, dotaći aktualnih tema i načelnih pitanja vezanih uz europske integracijske procese i hrvatski put prema Europskoj uniji

Podsjetimo se što su bile središnje Papine poruke tijekom prvih dvaju pohoda i što je od toga prihvaćeno i realizirano.

Prigodom posjeta Zagrebu 1994., u vrijeme kada je Hrvatska već međunarodno priznata država ali još teritorijalno neintegrirana, Papa je istaknuo da je nužno promicati kulturu mira »nadahnutu osjećajima tolerancije i univerzalne solidarnosti«.

Podsjećajući da bez takve kulture mira »rat uvijek vreba iz zasjede i tinja također pod pepelom lomljivih primirja«, Papa je tada izrazio želju da odgovorni u javnom životu Hrvatske uvijek slijede put mira u rješavanju teških i osjetljivih problema. Tada se to, naravno, odnosilo na još neriješeno pitanje reintegracije, povratka izbjeglica i obnovu ratom porušenog i devastiranog.

Od onih dana samo je problem reintegracije riješen, iako ne posve načinom na koji je Papa pozivao. Čast Papi i Evanđelju, ali vojno-politička doktrina ima svoju logiku! Problem izbjeglica u oba smjera, kako Srba iz Hrvatske tako i Hrvata iz Bosne i Vojvodine, do danas stagnira, a i problem obnove porušenog rješava se nesustavno i sporadično.

Usprkos tada aktualnom stanju Papa je ipak, u svjetlu priprema za Veliki jubilej 2000. godine kršćanstva, pozvao sve da se za nj pripreme »djelujući, u svjetlu evanđeoskih vrijednosti, na izgradnji tolerantnoga, pravednog, složnog i solidarnog društva«.

Četiri godine kasnije, Papa dolazi u Hrvatsku koja je reintegrirana samo teritorijalno, dok je svi ostali problemi, od političkih do gospodarskih, i dalje dijele iznutra. Taj put Papa apelira na nevladine strukture; kulturne, znanstvene i vjerske, pozivajući na suživot kultura, vjera i svjetonazora. To ipak ne znači, dometnuo je tada Papa, da se zbog toga valja odreći vlastitoga identiteta i kulture. Posebno je izrazio želju za obnovljenim procvatom etike i duhovnosti u Hrvatskoj, »koja je desetljećima bila izložena pustošenju što ga je stvarao materijalistički ateizam«, upozoravajući da čovjek u svoj svojoj sveukupnoj stvarnosti mora biti središte svakoga oblika kulture i točka oslonca svake znanstvene težnje.

Naravno, ona pragmatska pitanja o odnosima Crkve i države, povratu crkvene imovine i provedbi četiriju Ugovora sa Svetom Stolicom bit će rezervirana ne za javne nastupe, nego za privatne susrete s predsjednikom Mesićem i premijerom Račanom.

Nažalost, mnogo je teže reći koliki će među njima Papu ne samo gledati i slušati nego i pokušati razumjeti i doista slijediti njegovu poruku. Ako je vjerovati dosadašnjim iskustvima, takvih će biti mnogo manje nego što bi se moglo zaključiti prema iskrenom oduševljenju koje je obilježilo i dosadašnje i ovaj Papin posjet. Samo nekoliko dana uoči posjeta, naime, jedna je anketa pokazala da većina građana pojma nema da će se ovaj posjet zbivati pod geslom »Obitelj, put Crkve i naroda«. Još je poraznije rezultate dala anketa jednog tjednika, koja pokazuje da većina ispitanika još nije prihvatila ni poruku koju je Papa izrekao 1994., za svog prvog posjeta Hrvatskoj, kada je pozvao na pomirenje sa Srbima i suradnju sa susjedima.

Hoće li Papine poruke ovoga puta naići na pažljivije slušatelje i otvorenija srca? Koliko će ljudi shvatiti značenje poruke koju je, na primjer, Papa već odaslao odlukom da za svoj 100. apostolski pohod izabere Hrvatsku koju trenutno vodi bivši komunist i današnji socijaldemokrat Ivica Račan? Koliko će duboke korijene njegov veliki ekumenistički trud uhvatiti, na primjer, u Rijeci, koju je odabrao za bazu svog petodnevnog posjeta, a koja se nikako ne miri s mogućnosti da u jednom predgrađu nikne džamija s minaretom?

Dosadašnja iskustva ne ostavljaju mnogo prostora za optimizam. No veličina ovoga pape je, među ostalim, upravo u njegovoj neslomljivoj želji i volji da, kao brižan pastir, u stado vrati što više zalutalih ovaca. Takvih je u Hrvatskoj mnogo. Pa neke Papine poruke – poglavito one vezane uz toleranciju, ekumenizam i ljubav bez vjerskih, političkih i nacionalnih granica – imaju veći odjek među onima koji se ne smatraju vjernicima nego među onima koji se zaklinju svoju i nacionalnu katoličku tradiciju. Iako je značenje ovog Papina posjeta višestruko, povratak takvih »izgubljenih ovaca« sigurno je jedna od najvažnijih misija Papina trećeg pohoda Hrvatskoj.