Ključni odgovori na pitanja europske perspektive zemalja zapadnog Balkana trebali bi se čuti u hotelu “Porto Carras” u Solunu 21. lipnja, gdje će se održati dugo očekivani summit Europske unije posvećen upravo daljnjoj eurosudbini zemalja obuhvaćenih tzv. procesom stabilizacije i pridruživanja (PSP). Hrvatska, BiH, Srbija i Crna Gora, Makedonija i Albanija mnogo očekuju od ovog prijelomnog skupa, koji bi trebao ne samo verbalno zajamčiti europsku perspektivu ovih država već i konkretno definirati mehanizme pretpristupne pomoći kako bi se olakšale političke, gospodarske i institucionalne reforme na njihovu putu u članstvo u EU-u

Balkan nam je na leđima. To je sasvim sigurno dio Europe i, ovisno o njihovu napredovanju i reformama, njegove će zemlje ulaziti u Europsku uniju jedna po jedna. Ovim se utješnim riječima, preko danskog lista “Information”, obratio predsjednik Europske komisije Romano Prodi zemljama Balkana, dan-dva nakon sastanka EU-a na vrhu u Kopenhagenu, u prosincu prošle godine, kada je u članstvo prestižne euroobitelji pozvano novih deset zemalja kandidata.

To, peto po redu i ujedno najveće proširenje u povijesti Europske unije, zaobišlo je ne samo Bugarsku, Rumunjsku i Tursku, koje su u Kopenhagenu, iako sa statusom kandidata, ostale bez prestižne pozivnice, nego i cijelu jugoistočnu Europu (zapadni Balkan) kojoj, prema europercepciji, pripadaju Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora, Makedonija te Albanija.

Poručujući da su vrata Unije i dalje ostala otvorena onima koji će europski urediti svoje sustave, demokraciju, ljudska prava i pravni poredak, šef Europske komisije Prodi iznio je u tom povijesnom trenutku vrlo hrabru procjenu. Misleći na zemlje Balkana, kazao je kako ekonomije tih zemalja ukupno čine samo jedan posto bruto domaćeg proizvoda Europske unije, te zaključio: “Ekonomski mi to možemo lako riješiti.” Bila je to jasna poruka da za ulazak u uređenu zajednicu nije toliko važna gospodarska snaga, već u prvome redu i iznad svega političko-pravna prilagodba i izjednačavanje s vrijednostima razvijenih europskih demokracija.

To načelo europskog proširenja potvrdila je i činjenica, nama najbliža, da se primjerice Hrvatska nije našla u društvu te desetorice iako je, prema ekonomskim pokazateljima, na istoj ili čak višoj razini od nekih zemalja kandidata koje su polovicom travnja ove godine u Ateni već potpisale pristupne ugovore s EU-om, na temelju kojih će od 1. svibnja iduće godine postati i njezini punopravni članovi.

Ključni odgovori na pitanja europske perspektive zemalja zapadnog Balkana trebali bi se čuti u hotelu “Porto Carras” u Solunu 21. lipnja, gdje će se održati dugo očekivani summit Europske unije posvećen upravo daljnjoj eurosudbini zemalja obuhvaćenih tzv. procesom stabilizacije i pridruživanja (PSP). Hrvatska, BiH, Srbija i Crna Gora, Makedonija i Albanija mnogo očekuju od ovog prijelomnog skupa, doživljavajući ga povijesnim u prvome redu zbog toga što bi taj summit, kao nastavak zagrebačkog procesa započetog u studenom 2000., trebao ne samo verbalno zajamčiti europsku perspektivu ovih država već i konkretno definirati mehanizme pretpristupne pomoći kako bi se olakšale političke, gospodarske i institucionalne reforme na njihovu putu u članstvo u EU-u.

Današnja Europska unija s petnaest članica ima oko 375 milijuna stanovnika s bruto domaćim proizvodom od 8828,9 milijardi eura. S proširenjem na deset novih članica, EU će imati oko 450 milijuna stanovnika, a njezin BDP će se povećati za 404 milijardi eura. Nakon toga, najizgledniji je sljedeći krug proširenja na Bugarsku, Rumunjsku, a možda i Hrvatsku 2007./2008. godine.

No, opasnost za balkanske zemlje u njihovu procesu eurointegracije ne krije se samo u objektivnim kriterijima što ih one moraju ispujavati za ostvarenje pravana članstvo u EU-u, nego i u nezanemarivom pritisku unutarnjih političkih snaga koje, na ideji euroskepticizma, nacionlnim javnostima šalju poruke o navodnoj prijetećoj opasnosti od gubitka suvereniteta i nacionalnog identiteta. Bez obzira na to što je pojam nacionalnog suvereniteta u uvjetima globalizacije daleko odmaknuo od kncepta naoružanih karaula na državnoj granici, i što su danas najnezavisnije upravo one države koje su u stanju suvereno delegirati nadležnosti na više oblike međunarodnog organiziranja, euroskeptici na zapadnom Balkanu zasigurno će ostaviti tragove teškog tereta na putu u Europsku uniju. Nedavno se o tom problemu izjasnio i bivši češki predsjednik Havel, nazvavši antiintegracijska razmišljanja svojih sunarodnjaka kratkovidnima u eri kada se nacionalne države polako, ali sigurno primiču svome kraju.

Ako pogled usmjerimo istočnije od Češke, vidimo da iza ubojstva srbijanskog premijera Zorana Đinđića, osim teroristički organizirane mafije, stoje upravo i politički militantno motivirani euroskeptici kojima izgradnja države Srbije i Crne Gore na principima europske demokracije, vladavine prava i gospodarskog napretka svih građana, ne odgovara jer je prijetnja njihovim interesima i moći. Djeluje paradoksalno kada se upravo iz takvih političkih skupina čuju glasovi kako je eurointegracija opasnost za nacionalni identitet njihove države, te kada u tom kontekstu spominju Švicarsku i Norvešku kao zemlje koje su izvan EU-a, a postigle su iznimno visok standard. Teško je vjerovati da bi građani Norveške ili Švicarske u obrani svoje neutralnosti trebali baš takve “odvjetnike”.

Sljedeći problem u procesu europske integracije balkanskih zemalja, bez obzira na odluke Soluna, mogao bi biti odnos tih država prema Americi, koja je nakon rata u Iraku definitivno formalizirala status unilateralne sile i svojim odlukama izazvala vrlo ozbiljnu krizu i podjelu unutar Europske unije. Naime, poznato je da su BiH i Albanija potpisale američki prijedlog ugovora o neizručenju državljana SAD-a Međunarodnom kaznenom sudu, dok primjerice Hrvatska traži izuzeće od mogućeg uskraćivanja američke vojne pomoći, s obzirom na posebnu osjetljivost ove teme zbog obveze da se Haaškom tribunalu izručuju hrvatski državljani. Europska unija je već izrazila nezadovoljstvo potpisivanjem, primjerice, takvog albansko-američkog ugovora, pa se postavlja pitanje u kojoj će mjeri nastale napukline u euroatlantskom savezništvu utjecati na europsku perspektivu balkanskih zemalja.

Takvo ozračje bi zasigurno, nakon Soluna, pogodovalo balkanskim državama i zbog toga što veliki poremećaji na svjetskoj političkoj sceni, poput iračke krize, pitanje europskog proširenja stavljaju u drugi plan. Od Soluna, stoga, svi očekuju važan preokret politike EU-a prema zemljama zapadnog Balkana, ne samo u retoričkim obećanjima kako će sigurno doći trenutak kada će i za njih proširenje Unije postati stvarnost, nego i pomoći putem nove generacije instrumenata kako bi unutarnje reforme dobile na dinamici i pokazale učinkovite rezultate, a time, dakako, ove države dovele pred vrata Europske unije koja su, kako se već deklarativno ponavlja, ostala i za njih otvorena.

Neosporiva je iskrena želja EU-a da se Balkan europeizira. U tome cilju Uniju zasigurno ne vodi ideja da će pristupanjem država jugoistočne Europe profitirati u ekonomskom smislu, ali je europska integracija živo zainteresirana za stabilizaciju ovoga dijela kontinenta, koji tijekom svoje duge povijesti proizvodi tenzije i ratne krize. Poseban interes za integraciju balkanskih zemalja u EU pokazala je Grčka u aktualnom semestru predsjedanja Unijom, kao zemlja članica koja je od svoje EU matice i fizički odvojena zemljama europskog jugoistoka.

Zemlje Balkana koje stoje u čekaonici za EU mogle su upravo od Grčke vrlo slikovito naučiti kako je za članstvo u Europskoj uniji daleko važnije izgrađivati demokratske institucije i istinski provoditi reforme za europeizaciju društva nego trošiti vrijeme i energiju dokazujući kako “mi nismo dio Balkana”. Grčka kao članica Europske unije uopće ne misli da nije dio Balkana, ali Grčka jako dobro zna da Balkan nije u njoj. Zato ova balkanska, ali i mediteranska zemlja ne vidi ništa spornog ako se proces stabilizacije i pridruživanja, nakon Soluna, preimenuje u “balkanski europski integracijski proces”.

No, bez obzira na atribute Balkana i očekivanja država aspirantica na članstvo u EU-u s toga prostora, nakon Soluna će mnogo toga biti određenije. Ali, jedno je već sad jasno: Balkanom se ne prestaje biti, niti se Europom postaje tek glasnim verbalnim manevrima. EU može i hoće dati tehničku i financijsku pomoć, ali ne može nametnuti građanima balkanskih država istinsku opredijeljenost za to da žive u skladu s europskim vrijednostima, ako oni to sami ne žele.