Vjesnik: 09. 06. 2003.
Povijesno neistinito iščitavanje Pavletićeva životopisa
Akademik Vlatko Pavletić bio je cijeli život miljenik jedne te iste partije koja se je jedanput zvala SKH-SKJ a nakon prividnog uvođenja višestranačja 1990., Tuđmanov HDZ... Dodjelom »Zlatnog grba« za promicanje parlamentarizma i demokracije tom partijskom miljeniku i poslušniku, koji se je odrek
ao svojih ideja i suzatvorenika odmah nakon utamničenja, Tuđmanovu adlatusu, koji ne samo da se nikada nije suprotstavio Tuđmanovoj diktaturi i nedjelima, nego ih je toliko u svemu slijedio da mu je baš on postao nasljednikom, Hrvatski sabor pljunuo je u lice velikom dijelu hrvatske javnosti a sebe je spustio ispod razine vjerodostojnostiDOBROSLAV PARAGA
Ponavlja se i potvrđuje ovih dana još jednom misao Oca domovine dr. Ante Starčevića da je »Hrvatski sabor to samo po imenu ali da uistinu nije Hrvatski sabor«, jer ne poštuje slobodnu volju hrvatskog naroda kao što se je to, očigledno, još jedanput ponovilo u slučaju nedavne dodjele odlikovanja i novoustanovljene nagrade »Zlatni grb« za promicanje parlamentarizma i demokracije.
Akademik Vlatko Pavletić, urednik brojnih književnih edicija i antologija poezije, dugogodišnji predsjednik Društva književnika Hrvatske, bio je cijeli život miljenik jedne te iste partije koja se je jedanput zvala SKH-SKJ a nakon prividnog uvođenja višestranačja 1990. godine, Tuđmano
v HDZ.Ne kao jedan od inicijatora, nego isključivo prema položaju našao se je u za njega nezahvalnoj ulozi da kao predsjednik Društva književnika Hrvatske potpiše, ne u svoje ime, nego u ime DKH, Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 15. ožujka 1967. godine, zajedno s drugih sedamnaest ustanova i organizacija.
Tada ga je Partija prvi put »opomenula« isključenjem iz Gradskog komiteta Saveza komunista Zagreba i članstva, ali ne samo njega. Isključeni su tom prigodom i daleko vrsniji ondašnji književnici i jezikoslovci poput Slavka Mihalića, Ljudevita Jonkea, Jakše Ravlića, Petra Šegedina, Miroslava Brandta (inicijatora Deklaracije), Dalibora Brozovića i drugih, dok je Miroslav Krleža podnio pismenu ostavku na članstvo u SKH.
Za uzvrat, od te iste Partije gotovo istodobno dobiva luksuzan stan u središtu Zagreba veličine 150 četvornih metara, da bi joj ostao lojalan i vjeran u godinama koje su slijedile. Partija je dobro poznavala svoga istaknutog člana Vlatka, ali ništa manje ni on nije zaostajao u poznavanju i uspostavi tajnih veza s Partijom radi dobivanja sinekura za svoju odanost i poslušnost.
Ono što izaziva poseban revolt i nezadovoljstvo onih, istina rijetkih, koji poznaju bolje ljudski karakter i profil akademika Pavletića, jest neprobavljivo i povijesno neistinito iščitavanje Pavletićeva životopisa administrativne djelatnice Hrvatskog sabora tajnice Danice Orčić na svečanoj sjednici Sabora 30. svibnja.
Ona je, među ostalim, spominjala osuđivanost akademika Pavletića pod etiketom nacionalista 1972. godine, stvarajući od njega hrvatskog disidenta, političkog zatvorenika i mučenika, što Pavletić zapravo nikada nije bio.
Akademik Pavletić bio je uhićen s ostalim tzv. intelektualcima hrvatskog proljeća 11. siječnja 1972., ali se je za razliku od njih izvukao iz zatvora nepunih pet mjeseci nakon uhićenja, na početku lipnja 1972., i više se nikada nije vratio u zatvor.
Dugo poslije pročulo se je da se je u istražnom zatvoru u Zagrebu pokajao, napisao molbu Titu i Partiji u kojoj je revidirao svoje stavove, osudio tzv. hrvatski nacionalizam i odrekao se svojih kolega uhićenih 11. siječnja.
Neću nikada zaboraviti, kada sam ga nakon Titove smrti 1980. zamolio potpis na peticiju za amnestiju svih političkih zatvorenika Hrvatske i bivše Jugoslavije, kako mi je grubo i drsko odgovorio, na ulazu u svoj golemi stan dobiven kao sinekuru Partije, a nakon čitanja tko je sve potpisao peticiju: »Oni koji su ovo potpisali nemaju što izgubiti, a ja imam, ja radim i objavljujem«.
Na moj upit kako to da za Gotovca, Veselicu, Tomičića, Supeka, Čička, Budišu kao i niz uglednih akademika može reći da nemaju što izgubiti, Pavletić je odgovorio da su oni neinteligentni, a da je on pred Partijom priznao svoju zalutalost u politiku, jer on je isključivo književnik.
Još jedan nevjerojatan apsurd na hrvatski način jest i činjenica da su ga neki od spomenutih izabrali prošle, 2002. godine za predsjednika udruge »11. siječnja 1972.«.
Četiri godine nakon mojega povratka iz zatvora i objavljivanja toga njegova sramotna odgovora u slovenskim medijima, Pavletić je, u doba komunističke Jugoslavije 1987. godine, za nagradu izabran za akademika u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a većina njegovih kolega iz hrvatskog proljeća (osim onih koji su obećali
lojalnost Partiji i šutnju u politici), nisu mogli dobiti ni običan honorarni posao, dok pokojni Vlado Gotovac nije mogao dobiti čak niti posao u administraciji JAZU-a. Zato ne čudi, ali je za svaku osudu i zgražanje i Pavletićevo držanje, kada se je 1991. dočepao HDZ-ove vlasti i ministarske fotelje da bi svojem kolegi književniku Đuri Šnajderu, na zamolbu da mu zaštiti sina, također, afirmiranoga hrvatskog književnika, demonstrirao svoju trenutačnu moć na najvulgarniji način porukom: »Kaži svom sinu da smjesta napusti zemlju!«Dodjelom »Zlatnog grba« za promicanje parlamentarizma i demokracije tom partijskom miljeniku i poslušniku, koji se je odrekao svojih ideja i suzatvorenika odmah nakon utamničenja, Tuđmanovu adlatusu, koji ne samo da se nikada nije suprotstavio Tuđmanovoj diktaturi i nedjelima, nego ih je toliko u svemu slijedio da mu je baš on postao nasljednikom, Hrvatski sabor pljunuo je u lice velikom dijelu hrvatske javnosti, a sebe je spustio ispod razine vjerodostojnosti.
O drugom dobitniku toga priznanja, g. Bolti Jalšovcu, moglo bi se priznati da je dodjela opravdana samo zato što ga je prvi put u povijesti dobio jedan hrvatski seljak, doslovce, pa se time napokon i hrvatskom seljaku daje priznanje koje taj stalež i te kako zaslužuje, pa makar ga u njegovo ime primio i bivši »socijalistički seljak« Bolta.
Autor je predsjednik HSP-a 1861.