Ponavlja se i potvrđuje ovih dana još jedanput misao oca Domovine dr. Ante Starčevića da je »Hrvatski sabor to samo po imenu ali da uistinu nije Hrvatski sabor«, jer ne izvršava slobodnu volju hrvatskog naroda kao što se je to, očigledno, još jedanput ponovilo u slučaju nedavne dodjele odlikovanja i novoustanovljene nagrade »Zlatni grb« za promicanje parlamentarizma i demokracije.

Prvi put, tada ga je Partija »opomenula« isključenjem iz Gradskog komiteta Saveza komunista Zagreba i članstva, ali ne samo njega. Isključeni su tom prigodom i daleko značajniji ondašnji književnici i lingvisti poput Slavka Mihalića, Ljudevita Jonkea, Jakše Ravlića, Petra Šegedina, Miroslava Brandta (inicijatora Deklaracije), Dalibora Brozovića i drugih, dok je Miroslav Krleža podnio pismenu ostavku na članstvo u SKH.

Ono što izaziva poseban revolt i nezadovoljstvo kod onih, istina rijetkih, koji poznaju bolje ljudski karakter i profil akademika Pavletića, jest neprobavljivo i povijesno neistinito iščitavanje Pavletićevog životopisa od administrativnog djelatnika Hrvatskog sabora, tajnice Danice Orčić na svečanoj sjednici Sabora 30. svibnja. Ona je, pored ostalog, spominjala osuđivanost akademika Pavletića pod etiketom nacionalista 1972. godine, stvarajući od njega hrvatskog disidenta, političkog zatvorenika i mučenika, što ovaj zapravo nikada nije bio.

Akademik Pavletić bio je uhićen s ostalim tzv. intelektualcima iz vremena Hrvatskog proljeća 11. siječnja 1972. godine, ali se je za razliku od njih izvukao iz zatvora nepunih pet mjeseci nakon uhićenja, početkom lipnja 1972. godine i više se nikada nije vratio u zatvor. Puno kasnije pročulo se da se u istražnom zatvoru u Zagrebu pokajao, napisao molbu Titu i Partiji u kojoj je revidirao svoje stavove, osudio tzv. hrvatski nacionalizam i odrekao se svojih kolega uhićenih 11. siječnja.

Neću nikada zaboraviti, kada sam ga nakon Titove smrti 1980. godine, zamolio potpis na peticiju za amnestiju svih političkih zatvorenika Hrvatske i bivše Jugoslavije, kako mi je grubo i drsko odgovorio, na ulazu u svoj golemi stan, dobiven kao sinekuru Partije, a nakon čitanja tko je sve potpisao peticiju: »Oni koji su ovo potpisali nemaju što izgubiti, a ja imam, ja radim i objavljujem«.

Na moj upit kako to da za Gotovca, Veselicu, Tomičića, Supeka, Čička, Budišu kao i niz uglednih akademika može reći da nemaju što izgubiti, Pavletić je odgovorio da su oni neinteligentni, a da je on pred Partijom priznao svoju zalutalost u politiku, jer on je isključivo književnik. Još jedan nevjerojatan apsurd na hrvatski način jest i činjenica da su ga neki od gore nabrojanih izabrali prošle 2002. godine za predsjednika udruge »11. siječnja 1972.«

Četiri godine, nakon mojeg povratka iz zatvora, i objavljivanja ovog njegovog sramotnog odgovora u slovenskim medijima, Pavletić je u doba komunstičke Jugoslavije 1987. godine za nagradu izabran za akademika u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, dok većina njegovih kolega iz Hrvatskog proljeća (osim onih koji su obećali lojalnost Partiji i šutnju u politici) nisu mogli dobiti niti običan honorarni posao, dok pokojni Vlado Gotovac nije mogao dobiti čak niti posao u administraciji JAZU.

Dodjelom Zlatnog grba za promicanje parlamentarizma i demokracije ovom partijskom miljeniku i poslušniku, koji se je odrekao svojih ideja i suzatvorenika odmah nakon utamničenja, Tuđmanovom adlatusu, koji ne samo da se nikada nije suprotstavio Tuđmanovoj diktaturi i nedjelima, već ih je toliko u svemu slijedio da mu je baš on postao nasljednik, Hrvatski sabor pljunuo je u licu velikom dijelu hrvatske javnosti a sebe je spustio ispod razine javne kuće.

O drugom dobitniku ovog priznanja, g. Bolti Jalšovcu, moglo bi se priznati da je dodjela opravdana samo utoliko što ga je prvi put u povijesti dobio jedan hrvatski seljak, doslovce, pa se time konačno i hrvatskom seljaku ukazuje priznanje koje taj stalež itekako zaslužuje, pa makar ga u njegovo ime primio i bivši »socijalistički seljak« Bolta, reagira Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861.