Vjesnik: 12. 06. 2003.

Pavletićeva nepodnošljiva lakoća izvrtanja istine

Uvidom u životopis akademika Pavletića, ne samo što sam apsolutno uvjeren da on tu nagradu nije ničim zaslužio, nego smatram da je zbog takvoga pogrešnog izbora nagrada od početka pretvorena u lakrdiju, a zaslužni pojedinci zakinuti... Sve što sam objavio o Pavletićevu životopisu potpuno je istinito i vjerodostojno, te nisam ništa dodao niti oduzeo / Naslijedivši umirućeg Tuđmana, Pavletić se je već vidio u njegovoj ulozi promovirajući javno samog sebe kao mogućega Tuđmanova nasljednika na tronu neproglašenoga hrvatskog kraljevstva, kako ga je vidio i sebe u njemu sam Tuđman. Na sreću, košmarni snovi akademika Pavletića potrajali su samo malo kraće negoli je trajnost mlijeka u tetrapaku, ali dovoljno dugo da se je i u tih mjesec dana dodatno kompromitirao

DOBROSLAV PARAGA

Ne želim, isključivo radi civilizirana odnosa i poštovanja prema Vjesnikovim čitateljima, teška zdravstvena stanja i visoke životne dobi akademika Vlatka Pavletića, uzvratiti mu istom mjerom i zloporabiti medijski prostor u Vjesniku za izricanje grubih uvreda poput: »mitomanski raspoložen nevjerodostojnik«; »čovjek nimalo impresivne reputacije«; »Paraga romaneskno izmišlja«; »Paraga obmanjuje javnost«; »ako je i od Parage, previše je prozirno i prijezira vrijedno«, s kojima me je ovaj književnik »počastio« u svojem ispravku objavljenom 10. lipnja 2003. u Vjesniku (»Laži i klevete Dobroslava Parage«, Stajališta).

S obzirom na to da je nagrada »Zlatni grb« nagrada za promicanje parlamentarizma i demokracije, najdublje sam uvjeren da je svatko, pa tako i ja, pozvan javno promišljati je li ovogodišnji izbor laureata objektivan i vjerodostojan ili promašen.

Uvidom u životopis akademika Pavletića, ne samo što sam apsolutno uvjeren da on tu nagradu nije ničim zaslužio, nego smatram da je zbog takvoga pogrešnog izbora nagrada od početka pretvorena u lakrdiju, a zaslužni pojedinci zakinuti.

U svojem članku na ovim stranicama objavljenom pod naslovom »Povijesno neistinito iščitavanje Pavletićeva životopisa« iznio sam niz autentičnih i neoborivih činjenica koje akademik Pavletić, a niti današnje vodstvo Hrvatskog sabora, ne mogu izmijeniti niti izbrisati.

Sve što sam objavio o Pavletićevu životopisu potpuno je istinito i vjerodostojno, te nisam ništa dodao niti oduzeo.

Dakle, povijesna je istina da akademik Pavletić nije bio ni autor niti inicijator Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, kako on to uz pomoć Odbora za dodjelu nagrade Sabora želi neistinito prikazati, nego je Upravni odbor Matice hrvatske 1967. godine izabrao povjerenstvo od sedam članova (Miroslav Brandt kao inicijator, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Radoslav Katičić, Jakša Ravlić, Dalibor Brozović i Slavko Pavešić), koji su zajednički sastavili tekst i dali ga ostalima na potpisivanje.

Kada akademik neutemeljeno svojata inicijativu koja nije njegova, treba mu ovaj put reći da ne samo da nije inicijator i autor Deklaracije, nego se je prvi odrekao tog dokumenta na sjednici Gradskog komiteta Saveza komunista Zagreba, kojem je bio i član sljedećim riječima: »Neki me smatraju čak autorom, neposrednim autorom i piscem te deklaracije, iako to nema nikakve veze sa stvarnim činjenicama«.

Svaki prosječni čitatelj lako može vidjeti jesam li lagao i klevetao akademika Pavletića ili je to on učinio meni, nakon što sam ga suočio s istinom da nije zaslužio priznanje koje mu je, ne slučajno, dodijelilo sadašnje vodstvo Hrvatskog sabora.

Jednako, kao što se je olako odrekao Deklaracije, zadržavši pritom položaj i dodatne povlastice, o kojima sam već pisao u neosporenom članku, akademik Pavletić pušten je iz pritvora u jeku najžešćih progona i pisanja optužnica protiv tisuća pristalica hrvatskog proljeća 1972. godine, ali i niza Pavletićevih kolega književnika i novinara.

Treba ovom prigodom istaknuti da je Pavletić pušten na mnogima, tada neobjašnjiv način, čak i prije negoli sam Tuđman, koji je o sebi samom širio neprovjerenu legendu da je oslobođen nakon nepunih deset mjeseci pritvora na intervenciju Tita, koji je navodno poručio partijskom vodstvu u Zagrebu »Tuđmanu ne pakovati«.

Istina je, da je Tuđmana oslobodilo njegovo »držanje« u zatvoru i lojalnost prema Titu.

Nije riječ, dakle, o nikakvoj bljezgariji, nego o vrlo upitnu izlasku Pavletića iz istražnog zatvora, sigurno ne zbog dobi, 41 godina, nego se je u najužem krugu ljudi iz hrvatskog proljeća pojavila višekratno ponovljena informacija da se je Pavletić pokajao u zatvoru i odrekao bilo kakve uloge u hrvatskom proljeću, kao što se je, prema istom receptu prije odrekao bilo kakve uloge u donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Samo usput, Gotovac, Bušić, Paradžik, Čičak, Mesić, Ivičević, Đodan, Veselica, Tomičić, Šošić i tisuće drugih odležali su dugogodišnje zatvorske kazne u najtežim uvjetima U Staroj Gradiški i Lepoglavi.

Akademik Pavletić kao da je dobio amneziju odnosno izgubio sjećanje, ali podsjetit ću ga da je upravo već prethodno citiranim riječima »da oni koji su potpisali peticiju nemaju što izgubiti, da su neinteligentni, a on je samo književnik koji objavljuje svoje radove« 1980. godine odbio potpisati peticiju za amnestiju političkih zatvorenika, što su njegovi kolege iz hrvatskog proljeća (na koje se on u svojem klevetničkom napisu poziva) komentirali riječima »da ih je on napustio već 1972. godine u istrazi, da odbija svaki kontakt s njima i da je sav ustrašen«.

Napominjem, glede autentičnosti tog događaja, da je njegov opis objavljen u slovenskom tjedniku Mladina 1986. godine, odnosno godinu dana uoči primanja Vlatka Pavletića u Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (čak je, i to krivotvoreno u životopisu akademika koji je pročitan u Saboru, jer mu piše da je 1987. godine bio primljen u HAZU a ne u JAZU).

Taj susret s akademikom Pavletićem također sam opisao u mojoj knjizi »Goli otok istočni grijeh Zapada« 1995. godine.

Književniku Slobodanu Šnajderu nemam uopće razloga ne povjerovati u autentičnost njegova svjedočenja o Pavletićevoj preporuci da 1991. godine napusti zemlju, a glede toga je li se dočepao fotelje ili su ga molili da na nju zasjedne, tako je malo važno, kada je opće poznato, da je, naslijedivši umirućeg Tuđmana, Pavletić već sebe vidio u njegovoj ulozi promovirajući javno samog sebe kao mogućega Tuđmanova nasljednika na tronu neproglašenoga hrvatskog kraljevstva, kako ga je vidio i sebe u njemu sam Tuđman. Na sreću, košmarni snovi akademika Pavletića potrajali su samo malo kraće negoli je trajnost mlijeka u tetrapaku, ali dovoljno dugo da se je i u tih mjesec dana dodatno kompromitirao.

Svakako manje negoli desetljetnom šutnjom o Tuđmanovoj diktatorskoj vladavini i upropaštavanju hrvatskog naroda i Republike Hrvatske za što računi svima nama, ali ne i akademiku Pavletiću, stižu pod nos.

Ne samo što je šutio, jer se je s Tuđmanovom nasilnom vlašću slagao (Si tacuisses, consentire videtur!) i u njoj aktivno participirao, nego ga je, ne slučajno, čak i naslijedio.

Umjesto da se crveni od srama, nakon svih otkrića o Tuđmanovu zlosilju nad Hrvatskom, hrvatskim narodom i demokracijom, on mi prijeti sudskom tužbom.

Samo izvolite, dobitniče »Zlatnog grba« nedemokracije i neparlamentarizma.

Autor je predsjednik HSP-a 1861.