... Pol Potovi su krvnici ubili ukupno 1,7 milijuna ljudi, ili petinu čitave kambodžanske populacije. Kada je bila riječ o “neprijateljima” partije, nisu se štedjela ni djeca od tek nekoliko mjeseci, ali ni čitave obitelji koje su svoj krvavi kraj dočekale na nekom od bezbrojnih polja smrti. Zbirne brojke govore da je tijekom te četiri krvave godine pobijeno 25 posto urbanog, i 15 posto seoskog stanovništva Kambodže, a do danas se najveći dio Pol Potovih egzekutora nalazi na slobodi ...

Malo je slika rata koje su, vremenu usprkos, ostale klasicima užasa. Lik vijetnamske djevojčice spržene napalmom postao je personifikacijom stradanja njezina naroda. Napaćeno lice iračkog dječaka koji je ovoga proljeća ostao bez ruku i nogu, ili male Vukovarke koja 1991. u suzama napušta svoj grad, također. No, postoje i druge, strašnije vrste celuloidne memorije. Sablasnim fotografijama živih leševa iz Buchenwalda ili masovne kosturnice u Bergen-Belsenu nije bila potrebna nikakva personifikacija. One su bile i ostale užas same po sebi. Njima nije bila potrebna dodatna simbolika jer je riječ o izravnim slikama pakla (u ovom slučaju nacističkog) kroz koji su u nepovrat prošli milijuni života. Još samo jedan prizor u krvavoj povijesti dvadesetog stoljeća izaziva sličnu sablazan: jezovita slika osam tisuća lubanja poredanih na jednom od kambodžanskih polja smrti koje je, između 1975. i 1979., na rubovima prašuma Indokine posijao komunistički režim Pola Pota i njegovih Crvenih Kmera.

Ono pak što zaslon fotografske kamere nije mogao zabilježiti prepušteno je sumornim kronikama zbivanja na jugoistoku Azije. A one kažu da je tih osam tisuća na tropskom suncu izblijedjelih lubanja tek vrh ledene sante zločina koje je tijekom brutalne četverogodišnje vladavine nad svojim narodom (ali i u ime njega) počinila frakcija kambodžanskih maoista. U obračunima s “kontrarevolucionarima”, intelektualcima, stručnjacima, službenicima, vjernicima, budističkim svećenicima, nacionalnim manjinama, trgovcima, poduzetnicima, seljacima i građanima, Pol Potovi su krvnici ubili ukupno 1,7 milijuna ljudi, ili petinu čitave kambodžanske populacije. Kada je bila riječ o “neprijateljima” partije, nisu se štedjela ni djeca od tek nekoliko mjeseci, ali ni čitave obitelji koje su svoj krvavi kraj dočekale na nekom od bezbrojnih polja smrti.

Kako su jurišni odredi Crvenih Kmera u to vrijeme bili kratki s mecima, egzekucije su se vršile zašiljenim bambusovim štapom: “kontrarevolucionar” bi kleknuo nad golemom jamom, nakon čega bi mu vjerni vojnik partije u potiljak zabio ovo primitivno, ali - pokazat će surova kambodžanska statistika - nadasve efikasno oružje. Kolovođe “kontrarevolucije” čekala je puno strašnija smrt: neki od njih bili su nabijani na kolac i ostavljani da živi skončaju u najstrašnijim mukama, drugi su u drvenim kavezima izgladnjivani do smrti, a preostali su upućeni u neke od radnih kampova dok od iscrpljenosti nisu poumirali.

Kambodžanski komunisti nisu previše marili ni za socijalistički internacionalizam, a još manje za međunetničku solidarnost radničke klase: od 425 tisuće kambodžanskih Kineza tek polovina njih uspjela je preživjeti Pol Potov režim. Puno gore je prošla vijetnamska manjina čiji broj ubijenih nadilazi pola milijuna. Od 250 tisuća pripadnika naroda Chama, pretežno muslimana, masakrirano je ukupno 90 tisuća, a ostali su nasilno raseljeni po zemlji u nastojanju da se toj zajednici izgubi svaki trag.

Odmah po dolasku na vlast Crveni su Kmeri, zaluđeni mitom o drevnom srednjovjekovnom kraljevstvu Angkor i arhaičnim agrarnim zajednicama koje su postojale u njegovo vrijeme, na sela evakuirali čitav glavni grad Pnom Pen. Oko dva milijuna ljudi pridružilo se “buržujima” iz ostalih većih kambodžanskih gradova ne bi li u znoju rada svoga okaljali grijehe predaka i pridonijeli usponu novoga kambodžanskog poretka. Najveći skupni genocid dogodio se pak 1978. na istoku zemlje, nakon gušenja najžilavije pobune protiv “narodne vlasti”. U samo nekoliko dana smaknuto je 260 tisuća ljudi.

Zbirne brojke govore da je tijekom te četiri krvave godine pobijeno 25 posto urbanog, i 15 posto seoskog stanovništva Kambodže, a najveći je apsurd što se do danas najveći dio Pol Potovih egzekutora nalazi na slobodi. Ipak, blagodati postrevolucionarnog života mogla bi im iz temelja pokvariti prošlotjedna vijest o okončanju šest godina mukotrpnih pregovora između Ujedinjenih naroda i Kambodže o uspostavi sudova za zločine koje su počinili Crveni Kmeri. Dvadeset četiri godine nakon skončanja ovoga krvavog režima njegove bi žrtve - procjenjuje se da nema obitelji kojoj netko nije stradao na poljima smrti - konačno mogle dobiti barem moralnu zadovoljštinu. Kambodžanska vlada (kojoj je na čelu premijer Hun Sen, i sam svojedobno pripadnik vojske Crvenih Kmera) u strahu od najave osnutka posebnog UN-ova suda za zločine u Kabodži, pristala je da procese protiv Potovih sljedbenika, uz domaće, vode i međunarodni suci. Ako do kraja godine kambodžanski parlament doista ratificira ovakav sporazum, na optuženičkoj će se klupi naći stotine najodgovornijih za jedan od najvećih genocida XX. stoljeća.

Ruka pravde do sada je imala prilično skroman učinak. U zatvoru se nalaze tek dvojica vođa Crvenih Kmera: Ta Mok, sa simptomatičnim nadimkom Mesar, i Kaing Khek, alias Nizozemac, zapovjednik najozloglašenijeg zatvora u vrijeme vladavine Crvenih Kmera. Pola Pota su polovinom devedesetih, kada je već potpuno onemoćao njegov gerilski utjecaj, ali i oslabio strah sljedbenika od velikog vođe, “raskrinkali” vlastiti drugovi. On je na montiranom procesu u nekom od malih džepova prašume koje su pod svojom kontrolom još držali Crveni Kmeri, osuđen od svojih dojučerašnjih boraca na doživotni kućni pritvor u kojemu je 1998. godine i umro.

Malo je poznato da je ovaj komunistički lider koji je čitav život istjerivao monarhističke natruhe iz duha vlastitog naroda, ponikao u obitelji koja je imala snažne rodbinske veze s dvorom kambodžanskog kralja Norodoma, na kojemu je budući vođa revolucije u mladosti čak proveo jednu godinu u službi monarhije. I dok su mu i brat i sestra u Pnom Penu nastavili graditi dvorske karijere, Pol Pot (tada još pod vlastitim imenom Salot Sar) otišao je na studij u Francusku, odakle se, bez diplome, ali s iskaznicom Komunističke partije u džepu i novim nadimkom - koji ne znači baš ništa - 1953. vraća u Kambodžu, u kojoj u punom jeku traje borba za nezavisnost.

Naime, od 1863. zemljom vlada budistička monarhija pod francuskim protektoratom, a kako se u susjednom Vijetnamu upravo u to vrijeme vodila borba Viet Minha protiv Francuza, revolucionarni je zanos zahvatio i sve nacionalno osviještene Kambodžance, među njima i Pola Pota. S referencama francuskog komunista, vijetnamski mu revolucionari u tim vehementnim vremenima poklanjaju golemo povjerenje, zaduživši ga da kao glavni komesar-agitator na ustanak podigne kambodžanske seljake. Posao kao da je bio ispod časti čovjeku odraslom u gradu uz skute kraljevskog dvora, pa ga on vrlo brzo i napušta, i s gradskim dečkima u Pnom Penu, mladim urbanim radikalima, osniva Komunističku partiju Kambodže.

Njegovu dolasku na vlast uvelike je kumovao rasplet borbe za nezavisnost u Indokini. Iako su 1953. godine kambodžanska gerila i vijetnamski Viet Mihn kontrolirali veći dio zemlje, mirovna konferencija u Ženevi godinu dana kasnije uspostavila je samostalnu državu Vijetnam i amenovala francusko povlačenje iz te zemlje. Samostalnost je, barem na papiru, zajamčena i Kambodži, ali je na vlasti ostavljen kralj, a time i indirektno potvrđena pripadnost zemlje francuskoj interesnoj zoni. A on se, s takvim vjetrom međunarodnoga prava u leđa, svom silom obrušio na svoje protivnike. Ne Pol Potove revolucionare, jer redom je bila riječ o francuskim studentima s dobrim obiteljskim zaleđem na njegovu dvoru: oštrica njegova obračuna bila je usmjerena na ruralni dio komunističkog pokreta, eliminaciju veterana iz borbe za nezavisnost koje su godinama obučavali vijetnamski gerilci.

U međuvremenu, kralja je naslijedio njegov sin Sihanouk, odrekavši se prijestolja i zadržavši tek titulu predsjednika države. Kada je 1966. buknuo rat u Vijetnamu, on se dugo vremena držao neutralno. No, zbivanja u susjednoj državi - prema poznatom zakonu o spojenim posudama - odmah su ostavila traga i na Kambodžu: povratak kampova vojske Viet Mihna u granično kambodžansko područje odmah je u redovima nekadašnjih boraca za nezavisnost (barem onima koji su preživjeli osvetu Norodoma) oživio stare ratničke duhove, pa je na tim krilima i Pol Pot, koji je u međuvremenu postao i generalni sekretar KPK, potaknuo pobunu protiv Sihanouka. U brutalnom gerilskom ratu Potovi sljedbenici zaradili su ime Crvenih Kmera, a autorstvo udžbenici povijesti pripisuju samome kralju koji je, iziritiran opasnošću koja mu je zaprijetila, ime najveće etničke zajednice u zemlji, Kmera, posprdno obojio crvenom bojom.

Kako su vojne baze vojske Sjevernog Vijetnama u Kambodži počele predstavljati sve veću prijetnju američkim jedinicama na jugoistoku Azije, kako je u bombardiranjima avijacije SAD-a 1969. pobijeno oko stotinu tisuća kambodžanskih seljaka, i kako Sihanouk više nije mogao kontrolirati situaciju na terenu, vlast je preuzeo Amerikancima skloni Lon Nol, general, bivši ministar obrane i premijer, koji Kambodžu 1972. proglašava Kmerskom republikom.

Tri godine kasnije na vlast dolaze Crveni Kmeri, posebno za tu priliku ojačani podrškom Sihanouka koji je s njima tijekom svojeg egzila u Kini sklopio savez. Pol Pot ga, štoviše, odmah po “oslobođenju” postavlja za predsjednika preimonovane Demokratske Kampućije, no nekadašnji kralj se s gnušanjem povlači s te funkcije već nakon nekoliko mjeseci, netom pošto je novi komunistički režim, pod političkim patronatom Kine i Sjeverne Koreje, u praksi pokazao svoje pravo lice.

Kako je Pol Pot, osim prema vlastitom narodu, koljačke aspiracije pokazivao i prema susjednima - Crveni Kmeri pokrenuli su niz vojnih operacija ne bi li osvojili dijelove Vijetnama, Laosa i Tajlanda - režim je sve više postajao rasistički, brutalno se obračunavajući s kambodžanskim Vijetnamcima i Kinezima koji su redom optuživani za veleizdaju i likvidirani na masovnim smaknućima. Paranoja je Pola Pota koncem 1978. zahvatila u tolikoj mjeri da su na poljima smrti sve češće završavali i sami prvoborci komunističkog pokreta, ali i njegovi najbliži suradnici. Neki od njih, suočeni s ludilom u kojemu su svi postali neprijateljima države, doista su pružili pomoć (također komunističkoj) vijetnamskoj vojsci koja je u siječnju 1979., u suradnji s odmetnutom frakcijom Crvenih Kmera s istoka zemlje, u jednome od najpoznatijih azijskih blickrigova u samo nekoliko dana okupirala Kambodžu i svrgnula nekada svemoćnoga Pola Pota.

Tamna strana ljudske naravi još je jednom potvrdila da nema te revolucije koja, iznurena prirođenom žeđi za krvlju svojih neprijatelja, na koncu ipak ne posegne za vlastitom djecom.

San o povratku na vlast u Kambodži Crveni su Kmeri sanjali puna dva desetljeća nakon što ih je vijetnamska vojska protjerala iz Pnom Pena. Skriveni duboko u prašumama na zapadu zemlje, na samoj granici s Tajlandom, godinama su uživali zaštitu, ali i primali vojnu pomoć od Tajlanda i Kine, zemalja koje nimalo blagonaklono nisu gledale na širenje utjecaja Vijetnama na jugoistok Azije. Tek s rušenjem Berlinskog zida Vijetnam se 1989. povukao iz Kambodže, a Crveni Kmeri na čelu s Polom Potom još su uvijek čekali svojih pet minuta. No, pravi udarac došao je iznutra: Pola Pota je, zajedno s nekoliko tisuća boraca, 1996. godine napustio jedan od vođa Crvenih Kmera Ieng Sary, prihvativši ponuđenu amnestiju i ugledno mjesto u kambodžanskoj politici. Time je označen i početak rasapa pokreta koji je četiri godine Kambodžom sijao smrt, a dvadeset godina priželjkivao da se takva krv osveti.