U ovom osvrtu na predstojeću 60. obljetnicu prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), od 13. lipnja 1943. godine, želim hrvatskoj javnosti skrenuti pozornost na apsurd hrvatske današnjice, koja se sastoji od tužne činjenice da će najviši predstavnici državne vlasti Republike Hrvatske svečanom sjednicom Hrvatskog sabora 13. lipnja 2003. godine obilježiti, ali – što? Osnutak Republike Hrvatske? Osnutak antifašističke skupštine za vrijeme Drugog svjetskog rata? Predstavničko tijelo hrvatskog naroda – preteče današnjeg Hrvatskog sabora? Odgovor na sva tri pitanja je negativan. Zašto?

Dana 13. lipnja prije 60 godina sastali su se u Otočcu članovi Komunističke partije Hrvatske (KPH), koji su pod monitoringom politbiroa CK KPJ održali komunističku skupštinu na kojoj su sudjelovali hrvatski i srpski partizani iz Hrvatske, koji su se sa Srbima iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Vojvodine, te slovenskim komunistima borili za oružano rušenje Nezavisne Države Hrvatske (NDH), za revolucionarno uništenje kapitalističkog sistema, te za instalaciju komunizma u Jugoslaviji.

Kada je velikosrpska soldateska 18. travnja 1941. kapitulirala pred njemačkim osvajačem, šef politbiroa CK KPJ, Josip Broz Tito je na tzv. majskom savjetovanju u svibnju 1941. godine u Zagrebu pozvao jugoslavenske komuniste na ustanak kako bi se obnovila Jugoslavija. Tito je smatrao kako je pogodan trenutak za preuzimanje vlasti u interregnumu bezvlašća između kapitulacije Kraljevine Jugoslavije i etabliranja ustaškog režima u Zagrebu od 10. travnja.

Po svjedočenju reformiranog komuniste Mike Tripala (»Hrvatsko proljeće« 1989. Tripalo) je Titov ustanak u Srbiji doživio potpuni fijasko. Isto se dogodilo u Hrvatskoj gdje je šef hrvatske policije i obavještajne službe NDH, Eugen Dido Kvaternik, do kraja 1941. razbio sve ćelije komunističke partije. (»Hebrang«, Z.I.Vonta) Tek nakon Kvaternikove protestne ostavke u listopadu 1942. godine zbog pasivne poglavnikove antikomunističke politike 1943. godine rasplamsao se ustanak komunista u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Najžešće bitke između partizana i ustaša vodile su se upravo u Bosni gdje su komunisti 29.11.1943. na zasjedanju AVNOJ obnovili Jugoslaviju. Hrvatski i srpski komunisti iz Hrvatske su na 3. zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom 8. svibnja 1944. osnovali Federalnu Državu Hrvatsku kao republiku Hrvata i Srba iz Hrvatske u Jugoslaviji. Bez rušenja NDH partizani ne bi mogli obnoviti predratnu Jugoslaviju, te ne bi mogli do kraja izvršiti zadatak Kominterne iz 1919. godine da instaliraju komunizam u Jugoslaviji.

Zašto se ZAVNOH ne zove Hrvatsko vijeće nego Zemaljsko vijeće treba tražiti u pravnom tumačenju: »zemlja« ima pravni status pokrajine, a ne države, čime su hrvatski komunisti u samom startu dali do znanja kako Hrvatska neće biti država nego obična pokrajina u Jugoslaviji koja će nositi formalni atribut rebublike, na početku »narodne«, poslije »socijalističke«. (U Njemačkoj se, na pr. pokrajina Hessen zove Land Hessen, ili u prijevodu, Zemlja Hessen.) To što su vijećnici ZAVNOH-a osnovanu hrvatsku republiku nazvali Federalnom Državom Hrvatskom bio je dobar komunistički trik komunista da do kraja rastoče NDH i da u partizanske redove komunisti pridobiju što više hrvatskih antifašista koji su bili nekomunisti i kojima je Hrvatska ležala na srcu, dok su zbog diktature kralja Aleksandra i smrtnosnog atentata na Stjepana Radića u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu na Jugoslaviju gledali s velikom sumnjom. Međutim, komunisti su antifašiste i nekomuniste uspjeli savršeno prevariti.

Po pravnom tumačenju suca Ustavnog suda Republike Hrvatske u mirovini, g. Zdravka Bartovčaka (objavljenom u jednom hrvatskom tjedniku) jugo-komunisti »narodno-oslobodilačku borbu« (NOB) shvaćali kao revoluciju za narodno oslobođenje od »ugnjetačkog kapitalizma«. Stručno-pravna analiza g. Bartovčaka pokazuje da je ZAVNOH bio predstavničko tijelo bez legitimiteta, jer »su skupovi ZAVNOH-a zapravo bili skupovi komunista, kojima je bio jedini cilj stvaranje komunističke države po uzoru na Oktobarsku revoluciju u Rusiji i stvaranje Sovjetskog Saveza. ZAVNOH nije bio nikakvo legalno tijelo vlasti hrvatskog naroda i buduće hrvatske države. To je ustvari bio vješti uvod u komunističku diktaturu koju su Tito i njegovi komunisti provodili više od 50 godina.« Vijećnici ZAVNOH-a, da su, po pravnoj analizi g. Bartovčaka, bili određeni od komunista-revolucionara i samog vrha komunističke partije, da bi nakon toga, na formalno izvanpartijskim skupovima poput ZAVNOH-a bili »izabrani« komunisti zajedno s nekolicinom nekomunista iz frakcije Hrvatske seljačke stranke i srpske stranke iz Hrvatske. Stručno-povijesna analiza daje još sumorniju sliku ZAVNOH-a: komunisti su na ZAVNOH-u formalno-pravno Srbima iz Hrvatske umjesto ustavnog statusa nacionalne manjine dali status naroda, čime su Hrvati svoj, ionako okrnjeni suverenitet, u Hrvatskoj dijelili sa Srbima. Reformirani komunist Franjo Tuđman uočio je ovu anomaliju sa ZAVNOH-a te ju je u ustavnim promjenama u prosincu 1990. godine dao ispraviti, iako je s druge strane nepotrebno u preambulu Ustava RH stavio ZAVNOH nasuprot NDH.

Dok je kreator ZAVNOH-a, ratni sekretar CK KPH Andrija Hebrang bio živ, moglo se još uvjetno i govoriti o (hrvatskom) antifašizmu, ali nakon što su ga ostali članovi politbiroa CK KPJ na čelu s Titom dali ubiti, ZAVNOH je definitivno boljševiziran, a Socijalistička Republika Hrvatska postala je 1947. godine boljševička pokrajina Jugoslavije s lokalnim komunističkim aparatčikom Vladimirom Bakarićem u Zagrebu. Jedino što u ZAVNOH-u vrijedi, a što je u proglas ZAVNOH-a ušlo zahvaljujući jedino Hebrangu, jest odrednica o građanskim i vjerskim pravima, koja su Titovi jugo-boljševici nakon 1945. gazili gdje su stigli. Sam je Tripalo u svojim memoarima priznao da se KPH nikada u svojoj povijesti, unatoč pokušajima, nije uspjela deboljševizirati, jer je Hebrang smijenjen 1944. godine, a Savka i Tripalo 1971. godine. Zahvaljujući Tuđmanovoj naklonosti prema svojim bivšim drugovima iz komunističke partije, koje 1990. nije lustrirao, danas Hrvatskom vladaju redom reformirani komunisti, koji su unazadili našu mladu državu, a u hrvatskom Ustavu imamo repove Oktobarske revolucije, koju na specifičan hrvatski, a ja bih osobno rekao, balkanski način obilježavamo službenim proslavama kao ovom od 13. lipnja. Pri tome možemo konstatirati da se u Ruskoj Federaciji, za razliku od Republike Hrvatske, Oktobarska revolucija više službeno ne obilježava. Treba priznati da je jedan od rijetkih trezvenih političara u Hrvatskoj, hrvatski Havel, g. Dobroslav Paraga, još 1990. godine stajao na javnom stanovištu da je ZAVNOH krivi put ka demokraciji i hrvatskoj nezavisnosti, i bio je u pravu, što je vrijeme pokazalo. I kao što reče uvaženi pravnik Bartovčak, umjesto ZAVNOH-a je u današnji Ustav naše Republike trebalo u preambulu staviti antifašističku borbu hrvatskog naroda, koja je imala puno veći značaj nego šačica komunista koja je osnovala ZAVNOH i AVNOJ. Uzrok velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku 1991. godine leži u Miloševićevoj politici, temeljenoj na pamfletu SANU, ali su jugoslavenski komunisti sa svojim partizanskim skupštinama glavni uzrok što su Hrvati morali pola stoljeća kasnije proći put do pakla i natrag, reagira prof. povijesti Goran Jurišić iz Zagreba.