Rebić o obavještajnom prodoru u Tribunal: Preko svojih suradnika Služba je pribavila 70 fajlova originalne sudske dokumentacije i dobila informacije o tajnim optužnicama, namjerama i aktivnostima tužitelja, te o angažiranju svjedoka

Dok je Markica Rebić bio na čelu Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane (SIS MORH), ta je obavještajna služba praktično bila nositelj suradnje Hrvatske i Haaškog suda. Osim što je bio zadužen za rad s odvjetnicima optuženih Hrvata, te za prikupljanje, zaštitu i obradu dokumentacije i materijala potrebnih za obranu optuženih, SIS se bavio i skrivanjem pojedinih optuženika, ubacivanjem špijuna u redove haaškog tužiteljstva i za strogu kontrolu domoljubne podobnosti hrvatskih odvjetnika. Cijeli opis djelovanja SIS-a iznesen je u "vrlo tajnom" dokumentu koji je Markica Rebić kao pomoćnik ministra obrane 4. lipnja 1998. godine poslao predsjedniku Franji Tuđmanu.

"Izvješće o radu SIS-a u svezi obrane optuženih Hrvata pred Međunarodnih kaznenih sudom u Haagu" sadrži 22 stranice detaljnog opisa djelovanja Rebića i njegove obavještajne mreže, a na kraju spisa priložen je i shematski opis položaja SIS-a u mreži državnih institucija zaduženih za dostavljanje ili servisiranje potrebnih informacija. Uglavnom, Markica Rebić zamislio je da se sve informacije slijevaju u SIS, kako bi ih on poslije selektirao i prosljeđivao odabranim tijelima i pojedincima. Jasno, Vlada i Ured za suradnju s Haagom nalaze se sasvim na margini te sheme.

SIS je bio vojna obavještajna služba u sklopu Ministarstva obrane, zadužena za manipuliranje dokazima, svjedocima, odvjetnicima i haaškim optuženicima, ali njezin opseg djelovanja širio se i na medije i nevladine organizacije. Na stranici 14, pod drugom točkom poglavlja o "Elementima protuobavještajnog i obavještajnog rada SIS-a", Markica Rebić izvještava predsjednika Tuđmana da SIS "neposredno štiti četiri tajno optužene osobe iz Srednje Bosne", a SIS HVO-a jednu, dok se — dodaje Rebić — "ostala dvojica pravodobno obavještavaju o mogućnosti uhićenja".

Među tih sedam imena sigurno se te 1998. godine nalazio i Ivica Rajić, optužen za pokolj 116 Bošnjaka u selu Stupnom Dolu, koji je nedavno uhićen u stambenom naselju u Splitu. Rebić se hvalio i da njegova služba radi na zaštiti arhiva HVO-a, što je vjerojatno imalo svoju posljedicu u presudi generalu Tihomiru Blaškiću. Odvjetnik Anto Nobilo uporno je tvrdio da je u srednjoj Bosni postojala dvostruka linija zapovijedanja, ali da on ne može doći u posjed odgovarajućih dokumenata iz arhiva MORH-a i HVO-a.

Nadalje, u istom Izvješću Rebić je istaknuo kako je SIS izvršio "obavještajni prodor" u Haaški sud. "Angažirajući dvoje suradnika Služba nije izašla izvan okvira svoje aktivnosti", pisao je Rebić, dodajući kako su ti suradnici imali zadatak spriječiti prodor haaških istražitelja u podatke obrane. "Kroz ovu suradnju Služba je do sada pribavila značajnu dokumentaciju MKS-a, oko 70 fajlova originalne dokumentacije. Preko spomenutih suradnika dobivali smo i druge tekuće informacije o tajnim optužnicama, namjerama i aktivnostima tužitelja i angažiranju svjedoka", dodao je ravnatelj SIS-a, pohvalivši se da je njegova služba na putu ugradnje još jednog agenta u redove Haaškog suda.

Markica Rebić žalio se i zbog vrlo dobre povezanosti bošnjačke tajne službe AID-a i srpske strane u BiH, koji izmjenjuju podatke protiv Hrvata optuženih pred Haaškim sudom. Naravno, pritom nije zaboravio kritizirati i pojedine nevladine organizacije, poput HHO-a i Otvorenog društva optuživši ih da im je posebno stalo prikazati Hrvate u negativnom svjetlu.

Zanimljivo, dva dana poslije, 28. ožujka 1996. godine, Blaškić odjednom mijenja odluku o dragovoljnom odlasku u Haag. Očito mu se nije svidjelo to što je vidio. Bježi i skriva se od od SIS-a, dok njegov odvjetnik Ante Damjanović svu prikupljenu dokumentaciju prebacuje u svoj stan. Nakon nekoliko dana, SIS u suradnji s Vojnom policijom i SZUP-om "uspješno poduzima mjere i radnje na pronalasku Blaškića i izuzimanju dokumentacije iz privatnog posjeda Ante Damjanovića".

Ta kriza poklopila se s povratkom ministra obrane Gojka Šuška s liječenja u SAD-u. Šušak je porazgovarao s uplašenim Blaškićem i nagovorio ga da se ipak dragovoljno preda Haagu. SIS je radio na prikupljanju materijala za Blaškićevu obranu i u tome je, prema Rebićevu priznanju, obavljao većinu posla. Bez prevelike suradnje s hrvatskim ministarstvima, niti s tajnim službama.

Uglavnom, Blaškić je zatražio da njegova dotadašnjeg odvjetnika Zvonimira Hodaka zamijeni Anto Nobilo. SIS se odmah "stavio u službu odvjetničkog tima", posebno vodeći računa o "dobroj pripremi za unakrsno ispitivanje svjedoka optužnice koji mogu svojim tvrdnjama ugroziti šire hrvatske nacionalne interese", kao što je bila tvrdnja o umiješanosti Hrvatske u međunarodni oružani sukob u BiH i odgovornost hrvatskog državnog vrha. Tu tezu Rebić je u Izvješću sastavljenom za predsjednika Tuđmana nekoliko puta pompozno isticao.

Rebić je bio nezadovoljan i ponašanjem Gorana Mikulčića, odvjetnika optuženog Zlatka Aleksovskog, kritizirajući ga što je angažirao odvjetnika Srđana Joku ("po nacionalnosti Srbina, bez konzultacija i pristanka ove službe"). "Članovi odvjetničkog tima Aleksovskog nemaju čest broj radnih kontakata s djelatnicima ove službe", žali se Rebić i nekoliko stranica poslije dodaje: "Unatoč našim nastojanjima rad odvjetničkog tima ne odvija se kvalitetno i sinkronizirano kako je obećavao odvjetnik Nobilo."

"Odvjetnički tim je opterećen ideološko-političkim predrasudama", piše Rebić, "naročito u pogledu uređenja BiH i karaktera rata u BiH (’međunarodnim oružani sukob’)." I ono najbolje: "Njihova osobna uvjerenja nisu u skladu sa službenom državnom politikom." Rebić tvrdi da je iz dosadašnjih postupaka odvjetnika vidljivo da oni brane interese RH "minimalno", samo koliko je potrebno prema njihovoj prosudbi za branjenike. "Nedosljedno zastupanje nacionalnih interesa RH može proizvesti štetu za same interese i branjenike", ističe Markica Rebić, ne precizirajući na što točno misli.

Ali zato je bez problema povezao neke odvjetnike s pripadnicima bivših obavještajnih službi (Josipom Boljkovcem, Josipom Perkovićem, Ivanom Bandićem), zatim s dužnosnicima međunarodnih organizacija (Institut Otvoreno društvo, HHO), a nije propustio uočiti sklonost odvjetnika političkoj struji Zvonimira Zubaka u BiH. Riječju: "Odvjetnički tim karakterizira sve veći stupanj samovolje i politiziranja slučaja."

Kritizirao je Rebić i medije, posebno njihov "negativan odnos prema nacionalnim interesima i nekima zatočenim i osumnjičenim Hrvatima". Pa je u tom smislu naveo Feral, Nacional i Globus koji navodno žele "stvoriti sliku o podijeljenosti optuženih na ljevičare i desničare, i sugerirati javnosti odgovornost desničara". I opet je na ovome mjestu okrivio odvjetnike, ali ne američke i ne Luku Mišetića koji je pokazao visoku nacionalnu svijest.

"Izrazito afirmativan, ali rijetko samoinicijativan pozitivan odnos prema istima imaju Vjesnik, Večernji list i HTV. U ovom postupku ova Služba s njima je nekoliko navrata ostvarila korisnu suradnju", ističe Rebić.

U pregledu suradnje s ostalim Vladinim tijelima, Markica Rebić ističe nedovoljnu suradnju s Vladinim savjetom za suradnju s Haagom, koji se "sastajao na nedovoljno pripremljenim sjednicama, što je pak rezultiralo neodlučnošću članova Savjeta u donošenju važnih odluka". Stoga je SIS morao "čvrsto zastupati teze koje su poslije uspješno branjene". Osim toga, Rebić je nezadovoljan i suradnjom s HIS-om, Ministarstvom vanjskih poslova, veleposlanstvom Hrvatske u Haagu, ispostavom HIS-a u Mostaru, hrvatskim MUP-om, kao i nevladinim organizacijama.

Konačno, Rebić ističe kako je nakon smrti Gojka Šuška poljuljan ugled SIS-a koji je doveden do toga da se stalno brani i opravdava svoje aktivnosti, a poljuljan je ugled i autoritet Službe kod samih djelatnika, suradnika i odvjetnika. Sve je to Rebića dovelo do zaključka da "kako sada stvari stoje, ne može se garantirati uspjeh". Za to ima nekoliko razloga: u Savjetu za suradnju s Haagom predlagani su čak i suprotni stavovi oko pitanja umiješanosti RH u rat u BiH i oko Oluje, odvjetnici nedovoljno brane umiješanost Hrvatske u BiH i taktiziraju s tužiteljima oko Oluje, nedovoljno koriste SIS-ove svjedoke i dokumente, a upitna je i mogućnost daljnjeg financiranja obrane i posebnih operacija.