Postoje deseci i deseci oblika diplomatskog načina djelovanja: od "diplomacije iz dana u dan" do "u zadnji čas diplomacije". U povijesti diplomacije sport je također bio inicijator zatopljenja međudržavnih odnosa, treba se samo prisjetiti "ping-pong diplomacije" iz 1970. kada su američki stolnotenisači otvorili diplomatske odnose između SAD-a i Kine ili "baseball diplomacije" koju su inaugurirali bejzbolaši američke ekipe "Orioles" gostovanjem na Kubi 1999. godine. Međutim, ovih se dana "dogodio" novi diplomatski pojam "huliganska diplomacija" koju su inaugurirali hrvatski (ne)sportski huligani demolirajući kranjski vaterpolski stadion, mlateći se sa slovenskom policijom i srbijanskim navijačima i pustošeći tuđe vlasništvo.

Takve diplomacije - budući da u globalnom medijskom svijetu više nema čisto lokalnih ekscesa - prihvatili su se još izravnije beogradski, novosadski i subotički huligani jurišajući na hrvatska poslanstva. Njihovu su pak poruku kao službenu prihvatili u Ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske pa je ministar Tonino Picula pozvao na red veleposlanika Srbije i Crne Gore, Milana Simurdića, najavivši otkazivanje svog ranije dogovorenog posjeta Podgorici, dapače svom osobnom prijatelju ministru vanjskih poslova Crne Gore Dragiši Burzanu, ali je srpskocrnogorska strana inzistirala na blažoj formulaciji - odgađanju posjeta. Picula je time htio podsjetiti vlasti Srbije i Crne Gore da su dezavuirali vlastite dužnosti čuvanja javnog reda i mira.

Upadom u prostore veleposlanstva Srbija je ponovno izvršila agresiju na Hrvatsku, jer je to bilo egzemplarno narušavanje eksteritorijalnosti. Razlika između Balkana i Skandinavije i jest u tome što se, recimo, u Švedskoj uopće ne osiguravaju strana veleposlanstva jer nemaju od koga, a u Srbiji se imalo od koga, ali valjda se Hrvatsku još ne doživljava kao dovoljno stranu državu.

Smatram da se nije trebalo povlačiti pred ovakvom huliganskom diplomacijom, već je Ivica Račan, koji je nasuprot svojoj uobičajenoj gigantskoj neodlučnosti, brzo pronašao odlučne riječi osude hrvatskih štetočina i pozvao srbijanske vlasti da se brže očituju o revolucionarno-homeinijevskim metodama dijela nasilničke omladine, trebao odletjeti u Beograd kao što je nekoć John Kennedy odletio u Berlin i posjetiti hrvatsko veleposlanstvo. I Picula je trebao otići u Podgoricu i dati do znanja da hrvatske međunarodne odnose ne mogu i neće diktirati razulareni "sportski" dipsomani koji su se specijalizirali za krnjenje ugleda hrvatskih građana po svijetu.

Nakon takvih izljeva sve donedavno s političkih vrhova odobravanog ludila, pristojni ljudi se teže odvažuju na put u ili kroz takve države. I umjesto da hrvatski i srbijanski državnici i političari stanu na stranu te pristojne većine, oni opet koriste nepristojne grupe kako bi odgodili očekivanja, zahladili odnose, usporili kretanje ljudi. Ako Papa nije u stanju utjecati na zle pojedince u Hrvatskoj, nadali smo se da je uspio otvoriti etičke oči hrvatskoj vlasti jer se od demokratski zrelijeg partnera uvijek traži više. Hrvatska je Vlada, iako na odlasku, mnogo stabilnija od postatentatorske srpsko-crnogorske vlade i ona se mora ponašati tako da ostavlja dojam kako vlada situacijom u regiji.

Kretanje ljudi je izraz temeljne slobode svakog čovjeka. Hrvatska je povukla dobar vanjskopolitički i regionalnopolitički potez što je ukinula vize za građane država nastalih iz bivše SFRJ. Ali nakon summita u Solunu trebala bi napraviti još jednu politički hrabru gestu i ukinuti vize i za državljane Albanije koja se u takvom odbijajućem ili zanemarujućem okruženju posve prepušta Americi. Hrvatska mora pokazati svoju europsku i regionalnu odgovornost te otvoriti svoje granice i Albancima. Hrvatska će brže napredovati ako vuče poteze brže od sugestija EU-a.