Zubak dobro zna da ne može kupiti Inu. On igra osobnu marketinšku igru koja će dobro doći i njegovim političkim i poslovnim prijateljima. Jer, poticanje straha od zločestih stranih investitora skreće pozornost s prstiju »naših dečki«. Kojima uopće nije do osobne zarade. Sve bi dali za Hrvatsku, njezine jadne seljake, radnike i prodavačice. A njima što ostane, neki sitniš u obliku manjeg dvorca, vile duge 54 metra, pokojeg helikoptera i osrednjeg poslovnog carstva

Rat između Todorićeva Konzuma i nekih velikih hrvatskih proizvođača hrane ušao je u novu fazu jer je Vlada u srijedu odlučila konzorciju Dinova za dvije kune prodati svoja potraživanja u stečaju Dione. Konzorcij su osnovali Gavrilović, Lura, Kraš, Podravka i Vindija, koji s Todorićem nisu uspjeli dogovoriti za obje strane prihvatljiv plasman proizvoda u Konzumovim prodavaonicama. Neki su zbog toga u njima tek simbolično prisutni, a nekih uopće nema. Tako se, usprkos kuknjavi da će stranci zatrti domaću proizvodnju, više proizvoda tih tvrtki može kupiti u stranim hipermarketima nego kod domaćeg trgovca.

To je, doduše, i razumljivo ako se zna da Todorićev Agrokor, u čijem je sastavu i Konzum, ima prilično razvijenu vlastitu proizvodnju. No, tada bi ipak bilo za očekivati da nam iz Todorićeve ekipe ne pričaju toliko o brizi za nacionalno gospodarstvo. Koja je u ovoj priči pokazala vrlo slično lice kao i u onoj o zabrani rada prodavaonica nedjeljom. Todorić je potpisao tu peticiju da bi se, samo nekoliko dana kasnije, ustanovilo kako Sindikat trgovaca predlaže ograničenja u radu nedjeljom prema kojima bi, slučajno (?), baš Todorićeve prodavaonice mogle raditi nedjeljom a drugi, strani hipermarketi, ne bi.

Protekli smo tjedan bili svjedoci prodavanja nacionalne magle u korist privatnog profita i u vezi s privatizacijom Ine. Na HTV-ovom »Dnevniku« i u jednom tjednik navelike se naciju informiralo da se pojavio domaći kupac za 25 posto Ine - Zvonko Zubak. Zubak je u javnosti poznat samo kao trgovac oružjem koji se s državom još sudi zbog 200 milijuna dolara, koje mu je, tvrdi, Hrvatska još dužna za nabavu raketnog sustava S-300, a s kojim se svojedobno paradiralo na Jarunu iako nikad nije profunkcionirao.

Zubak se sa svojim »domoljubnim« investicijskim planom pojavio, naravno, debelo nakon što je zaključen međunarodni natječaj za prodaju prvog paketa Ine. On tvrdi da to ne bi smjela biti prepreka jer je odustajanja odnosno prodaje mimo natječaja već bilo. Što je i točno, na primjer, u slučaju prodaje sisačke željezare ruskom Mečelju. No, od procedure je mnogo zanimljivije pitanje Zubakovih referenci u naftnom biznisu, koje moraju biti ključne u odluci o prodaji najveće nacionalne naftne kompanije. On tvrdi da se već dulje vrijeme bavi prodajom goriva, ali će sve detalje o tome otkriti kada i ako počne ozbiljno pregovarati s Vladom. Dakle, Vlada bi trebala ozbiljno razgovarati s nekim tko se prije toga uopće ne želi poslovno legitimirati.

Umjesto referencama, Zubak se razbacuje prijedlozima o kupnji Ine u kojemu milijarde dolara lete kao perje. Koliko god drugi ponudili za Inu, Zubak nudi deset posto više. Ininim radnicima obećava da nikoga neće otpustiti, ali će zato svima povećati plaće. Čak se u humanitarne svrhe odriče i pet posto dobiti u sljedećih 50 godina. Ako kupi 25 posto Ine, a državi zagusti s proračunom, nema frke - Zubak će odmah kupiti 80 posto Ine. Ima Zubak dovoljno novca i da u doglednoj budućnosti preuzme i mađarski MOL i austrijski OMV. Ako, pak, Hrvatska prije privatizacije Ine poželi preuzeti kontrolne pakete MOL-a i OMV-a, problema nema - Zubak će državi posuditi milijardu dolara. Dobro da nije obećao da će za 10, 15 godina preuzeti i Shell.

Ma što mislili o čovjeku koji je u stanju sve ovo izgovoriti, sasvim je jasno da Zubak jako dobro zna da su mu šanse za kupnju Ine jednake šansama da kao trgovac oružjem dobije Nobelovu nagradu za mir. Sasvim je jasno i da Zubak igra osobnu marketinšku igru koja će jako dobro doći i njegovim političkim odnosno poslovnim prijateljima. Jer naciju tko zna koji put upozorava na bauk zločestih stranaca kojima aktualna vlast Hrvatsku rasprodaje za sitniš. Što naciju, koju su stranci stoljećima koristili kao kravu muzaru, odmah navodi na dodatni oprez ili čak bijes.

Pa se manje pozornosti obraća na prste »naših dečki«. Jer, oni su, valjda, svi anđeli. Uopće im nije do osobne zarade. Sve bi oni dali za Hrvatsku, za njezine jadne seljake, radnike i prodavačice. A njima što ostane, neki sitniš u obliku manjeg dvorca, vile duge 54 metra, pokojeg helikoptera i osrednjeg poslovnog carstva. Eto, Zubak čak tvrdi da u Hrvatskoj još nije zaradio ni lipe. Tako je on valjda jedini trgovac oružjem u povijesti koji na tom poslu nije dobro zaradio. I to poslujući sa zemljom koja je morala plaćati oružje tri puta skuplje od drugih jer je bila pod službenim embargom UN-a.