U krutom birokratskom bruxelleskom aparatu nije bilo mjesta za želje grčkog predsjedništva da se zemljama u regiji osiguraju dodatna sredstva. Ipak, Europska unija je od Zagrebačkog summita 2000. godine, kada je svih pet zemalja proglasila potencijalnim kandidatima, učinila korak dalje. Pružila je dosada najsnažniju perspektivu članstva. EU se obećalo regiji, no u turističkom središtu pokraj Soluna tražio je i od regije da joj se obeća. Prije svega ispunjavanjem potrebnih standarda i kriterija kako bi se o novom »proširenju nakon proširenja« uopće moglo razgovarati. Sama regija još je, dobrim dijelom, nestabilna pa je posao koji je Unija ostavila zemljama da ga obave same poprilično zahtjevan. Osim Hrvatske i Makedonije, trenutačno nijedna zemlja nema u rukama potpisani Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. No kakvi su uopće izgledi zapadnog Balkana?

Odgovor je u onome s čime je domaća politika u Hrvatskoj gotovo deset godina često voljela manipulirati - regionalnom pristupu i nekim navodnim opasnostima koje taj pristup za Hrvatsku nosi. Vrijednost solunskog summita upravo je u isticanju da obveza regionalne suradnje i individualna pristupa nisu u suprotnosti, nego su zapravo komplementarni.

Europska je unija svim zemljama zapravo ponudila primamljivu košaru. O sposobnosti svake zemlje ovisi koliko će iz te košare moći zagrabiti. Hrvatska se iz Grčke vraća s spoznajom da treba što prije ispuniti kriterije i dobiti status kandidata, kako bi bila u prigodi zajedno s ostalima dijeliti »zajedničke vrijednosti«, o kojima je Romano Prodi toliko mnogo govorio. Nakon summmita Hrvatska nema pravo na predah, pa će i ovaj sastanak biti dodatni teret za domaće političare. Hrvatska je u regiji - uz BiH, koji još mora imati međunarodnog upravitelja, uz Srbiju i Crnu Goru s nizom teških pitanja, Makedoniju i Albaniju koje teško izlaze iz kruga nestabilnosti - meritum uspješnosti europske politike pa će kao takva imati i dodatnu odgovornost za vlastiti uspjeh prema EU. Zbog toga za Hrvatsku neće biti popusta.