JE LI RAČANOVA POGODBENA TRANZICIJA BOLJI IZBOR OD LUSTRACIJSKOG PROCESA

Miloševićev je režim iza sebe ostavio 157 tisuća ubijenih i 4,4 milijuna raseljenih osoba, te 125 milijardi dolara materijalne štete - tako je rezultate režima srušenoga 5. listopada 2000. precizno sažela Latinka Perović, jedna od najvažnijih osoba srbijanske demokratske političke scene. Sve do pogibije reformističkog premijera Zorana Đinđića Srbija je tranziciju provodila prema "modelu pogodbe" s nosiocima prethodnoga totalitarnog poretka. U svijetu, uostalom, ima mnogo zagovornika modela pogodbene tranzicije, a primjeri izlaska iz totalitarizma dviju danas demokratskih zemalja, Španjolske i Portugala, često se navode kao poželjan obrazac uspostave demokratskog poretka.

Sudbina Zorana Đinđića pokazala je, međutim, da "mediteranski pogodbeni model" nije primjenjiv u balkanskima posttotalitarnim sustavima, a da opredjeljenje za nj može rezultirati dvama neugodnim ishodima: ili pokušajem nasilnoga državnog prevrata ili pak scenarijem "baršunaste restauracije" totalitarnog poretka. Kad je u ožujku ove godine Đinđić ubijen, nosioci izvršne vlasti u Srbiji suočili su se s činjenicom da niti dvije i pol godine nakon smjene vlasti u državi de facto ne kontroliraju ni javnu upravu ni represivni aparat, a da sudbena vlast i dalje djeluje po istim načelima po kojima je funkcionirala i dok je Milošević hodao Dedinjem, a ne Scheveningenom.

Doduše, propašću njegova nacional-boljševičkoga režima, javna uprava, represivni aparat i sudbena vlast ostali su bez ideologijske "pozlate", prepušteni tek korupcionaškim interesima hobotnice, što ju je proizveo Miloševićev režim. Hobotnicu je tek do neke mjere moguće sasjeći "Sabljom", kako je simbolički nazvana akcija, što su je provodili u vrijeme izvanrednog stanja. Samo je one kojima se može neposredno dokazati povezanost sa zločinačkim organizacijama bilo moguće eliminirati iz javne uprave, sudbene vlasti i represivnoga aparata aparatom protukriminalnih i protukorupcijskih mjera. Time se, međutim, neće promijeniti mentalitet vlasti.

Prva pogodba, u kojoj je Đinđić sudjelovao, bila je predizborni aranžman s Vojislavom Koštunicom, nesumnjivo obrazovanim pravnim teoretičarom, ali jednako nesumnjivo zagovornikom kontinuiteta velikosrpske populističke i autoritarne politike. Ona je dovela do amnestije aktera iz Miloševićeva režima kojima se nije moglo dokazati da su izravno "okrvavili ruke", a zbog njihova su djelovanja vrednote tog režima bile posve zaštićene. Režim, koji je stvorio toliko zla, koji je tako dugo trajao i koji se tako čvrsto monopolom usidrio u sve javne institucije, nemoguće je u razumnom roku rastočiti pogodbom. Đinđićeva sudbina to najbolje dokazuje. Čim je počeo vući poteze, koji su dovodili u pitanje interese prethodnoga režima, bio je maknut.

Uskoro nakon smjene vlasti u listopadu 2000., u Srbiji su počele ozbiljne javne rasprave o lustraciji, procesu kojim bi se onemogućio pristup javnim funkcijama svim onim ljudima koji su se tijekom prethodnoga poretka ozbiljno ogriješili o prava svojih sugrađana. Tek nakon premijerove pogibije njegovi su politički nasljednici shvatili da je lustracija, proces kojim se, doduše, ograničuju ljudska i politička prava dijela stanovništva, ipak prijeko potrebna mjera za zaštitu demokratskog poretka. U Skupštini je vrlo brzo usvojen lustracijski zakon, kojime će u idućem petogodišnjem razdoblju nosioci Miloševićeva režima, akteri njegove stranke i drugih protudemokratskih stranaka, konfidenti tajnih službi i nosioci represije biti uskraćeni za sudjelovanje u javnom životu zemlje.

Lustracijski je proces bio prvi put primijenjen nakon Drugoga svjetskog rata i raspada njemačkoga nacizma. Prvi akt, kojim je utvrđen postupak denacifikacije, bio je Priručnik za vojnu vlast u Njemačkoj, iz studenoga 1944. Njime je definirano tko su osobe koje američke vlasti smatraju neprijateljima demokratskog poretka. To su bili oni koji su nacističkoj stranci pripadali prije Hitlerova dolaska na vlast; oni koji su aktivno sudjelovali u zločinima njegova režima; oni koji su otvoreno zastupali nacizam i militaristička uvjerenja te oni koji su nakon propasti tog režima dobrovoljno pružali moralnu i materijalnu pomoć nacističkim organizacijama ili nacističkim činovnicima i funkcionarima.

Zanimljivo je da su denacifikaciju u svojoj okupacijskoj zoni američke snage provodile puno dosljednije negoli britanske (koje su u bogatoj Rurskoj oblasti pristajale na kompromise zbog funkcionalnih razloga - nije se htjelo dovoditi u pitanje funkcioniranje tamošnje industrije), a Francuzi, koji su tada još zagovarali koncept slabe Njemačke, što bi, kao i nakon Prvoga svjetskog rata, bila u polukolonijalnom položaju, u svojoj okupacijskoj zoni nisu dosljedno provodili denacifikaciju i nisu izgrađivali demokratske institucije. Nakon pada Berlinskog zida pitanje lustracije ponovno je postalo ozbiljnom političkom temom, a u političku ga je praksu prvi pretvorio vođa češko-slovačke baršunaste revolucije Vaclav Havel. On je u listopadu 1990. konstatirao da "nismo uspjeli raskinuti s teškim naslijeđem totalitarnoga sustava, što je gušenjem poduzetništva, poduzetnosti i stvaralaštva prouzročio neprocjenjivu štetu. U državi još djeluju snažne strukture staroga sustava, birokrati su ostali na položajima, i to čak u središnjim institucijama i saveznim ministarstvima". Prva je mjera tada bila poziv nosiocima starog režima u politici da se sami povuku, a ako to ne bi učinili, zaprijećeno im je objavljivanjem njihovih biografija i dokaza o suradnji sa službama koje su gušile ljudska prava. Tek je u drugoj fazi donesen i zakon koji je sve nosioce staroga režima isključio iz javnoga i političkog života do 2000. godine.

"Zakon o lustraciji ne pokazuje snagu novog režima, već upravo suprotno, njegovu slabost. Da je posttotalitarno društvo stabilno i demokratsko, lustracija ne bi ni bila potrebna. Budući da je ono ranjivo, lustracija je jedna od mjera kojom je moguće što prije prevladati tranzicijske dječje bolesti i prijeći u sustav tržišne privrede i parlamentarne demokracije" - konstatirao je Richard Sacher, češko-slovački ministar unutarnjih poslova iz 1990. Vezu između slabosti demokratskog poretka i donošenja lustracijskog zakona još ilustrativnije pokazuje mađarsko iskustvo. Tamošnji je prvi postkomunistički parlament lustracijski zakon, naime, donio na samom kraju svoga mandata, i to zbog straha od obnove komunističke većine u novom parlamentarnom sazivu.

U Srbiji je odluka o donošenju lustracijskog zakona bila potaknuta motivima jednakima onima mađarskima - jasno je da demokratska parlamentarna većina strahuje od skorih izbora i mogućnosti "baršunaste" restauracije totalitarnog poretka. Zbog slabosti demokratskog poretka morali su se odlučiti za faktičko ograničavanje političkih prava dijela svojih građana. Međutim, treba znati da niti jedna ozbiljna liberalno-demokratska doktrina neće dovoditi u pitanje ograničavanje prava onih koji su u svom političkom djelovanju kršili ljudska prava i ograničavali prava većine građana.

Nedavno je Ivo Banac upozorio kako Hrvatskoj prijeti da i u balkanskom kontekstu bude marginalizirana, jer se u Srbiji društvene reforme provode znatno odlučnije. Uspije li im provedba racionalnoga lustracijskog procesa, imat će šansu da bitno brže od nas konsolidiraju sudbenu vlast i javnu upravu i da učvrste demokratski poredak. Možda, stoga, ne bi bilo naodmet da se i u Hrvatskoj razmisli o lustracijskom procesu, koji je u Njemačkoj, Češkoj i Mađarskoj dao vrlo povoljne rezultate. Suprotno tome, Slovačka, koja je nakon osamostaljivanja odustala od lustracije, dugo je ozbiljno politički i razvojno zaostajala.