Hrvatska je sutrašnji dan odredila za praznik svoje državnosti. Promijenila je datum: umjesto za Tuđmanove vlasti slavljenog dana formiranja prvog višestranačkog sabora, sada se obilježava spomen na donošenje Deklaracije o državnoj samostalnosti i suverenosti. Deklaracija je usvojena 25. lipnja 1991. slijedom rezultata referenduma na kojemu se ogromna većina hrvatskih građana izjasnila za državnu nezavisnost. Tim je dokumentom iniciran postupak razdruživanja od drugih jugoslavenskih republika i Jugoslavije kao državne zajednice. Ipak, riječ je o još jednom blagdanu u čije je značenje, pa čak i postojanje, hrvatska javnost slabo upućena.

Uoči ovogodišnjeg Dana državnosti u jednom se televizijskom izjašnjavanju pokazalo da je oko 75 posto hrvatskih građana spremno priznati kako ih muči jugonostalgija. Rezultat se može smatrati šokantnim. Još prije nekoliko godina takvo je javno očitovanje bilo nezamislivo, smatralo bi se ravnim izdaji domovine. Treba li, dakle, upaliti sve alarme? Znači li ishod TV-glasanja da je hrvatska javnost postignutom samostalnošću nezadovoljna i da bi se rado curiknula u nekadašnje državne okvire?

Jugoslavenska je ideja – koja se proteklih godina s raznih strana maksimalno nastojala ogaditi – izvorno hrvatska. Pitanje je li Hrvatima ulazak u jugoslavensku zajednicu u određenim vremenima bio dobar ili nužan izbor ili je uvijek značio samo srljanje gusaka u maglu, tek čeka smirenu raspravu. Sada je neupitna činjenica da je Jugoslavija definitivno mrtva i da se njenog obnavljanja ne treba bojati. Strah raspiruju samo oni koji bi na njemu htjeli profitirati. Kojima uvijek treba neki bauk, koji bez neprijatelja ne znaju funkcionirati. Nitko relevantan, ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, niti u svijetu, ne želi njen revival. Za povratak u jugo-okvire sigurno nisu ni oni koji se danas s čežnjom okreću prema prošlosti.

Ali nostalgija je ipak zabrinjavajuća činjenica. Jer govori o nezadovoljstvu postojećim stanjem. Nije riječ o nezadovoljstvu postojanjem Hrvatske kao samostalne države. Jugonostalgija je dominantno izraz nezadovoljstva sadržajem i kvalitetom hrvatske države. Na to upućuje i podatak da je najveći dio onih koji su sudjelovali u TV-izjašnjavanju svoju patnju za pokojnicom definirao kao žal za socijalnom sigurnošću i socijalnom pravdom. Ne radi se, dakle, o jugonostalgiji nego o čežnji za nekim vrijednostima socijalizma, dio kojih bi u današnjim uvjetima trebao biti ugrađen u socijalnu državu.

Tuđmanova je vlast fetišizirala državu. Podgrijavala je uvjerenje da je država smisao i cilj postojanja nacije, a ne sredstvo njena razvoja i zadovoljenja općenarodnih interesa. Državne je organe istodobno podredila ispunjenju svojih grupnih prohtjeva. Zloupotrebom i pljačkom zapravo je rušila državu. Sadašnja vlast također kao da ne shvaća da je država radi građana. Da je dobra samo ona državna zajednica u kojoj se ljudi dobro osjećaju, koja im nudi perspektivu. Brutalni kapitalizam kakav po Hrvatskoj divlja, socijalne nepravde koje bole do neba, neuređena država i bahata vlast gotovo su sasvim ruinirale pozlatu sa samostalne i suverene Hrvatske. Tako način prakticiranja Hrvatske radi protiv same ideje hrvatske države. Naravno, nije kriva ideja, nego oni koji talambasaju o državi, ali se prema njoj zapravo maćehinski odnose. Kao da nije njihova.